Bitef

čuvenih predstava , on je sam - pozorišna epoha, ali bi postigao deset pula više da mu predstave nisu odobravali tupi, lažljivi, podli sebičnjaci koji su ga terali da ih preraduje po 5,6, 10 puta. Jedan holandski poljoprivrednik hrani 113 duša. Naš - manje-više četiri. Holandanin je slobodan, a naš potčinjen. A zar umetniku treba manje slobode nego oraču? P. S. U gore navedenim stenogramima pojavljuju se činovnici iz kulture: drugarice i drugovi Jonova, Seleznjov, Družinjina, Samojlenko. Jasno, oni su bili samo izvršioci, šrafčiči. Jasno, naredba da se zabrani neka predstava dolazila je odozgo. AH bez poslušnih šrafčiča i na sve spremnih matica ništa ne može da se prišrafi, ništa ne može da se zavrne. Vreme prolazi, šrafčiči i matice rastu u prečniku, a onda, gle, eto več ključa i odvrtke, pouzdanih alata. V. Seleznjov je zaraenik direktora saveznog udruženja „Sojuzkoncert“. M. Družinjina je glavni ekspert za pozorišnu umetnost Saveza pozorišnih umetnika SSSR. V. Samojlenko je kratko bio prvi zamenik predsednika Centralne uprave Saveznog muzičkog društva, a sad piše disertaciju. On je magistar na Akademiji društvenih nauka pri CK KPSS, na katedri za socijalističku kulturu, sa stipendijom od 450 rubaIja, Razmišljanja o putevima istorijskog razvoja Rusije našla su svoj odraz u tragediji Boris Godunov koju je Aleksandar Puškin (1799-1837) napisao 1824-1825. godine potvrdivši da se konačno priklonio realizmu. Oslanjajuči se na Shakespearea i uz stvaralačko koriščenje njegovog iskustva, Puškin je postepeno otkrivao nove puteve dramske umetnosti. U Borisu Godunovu središna tema je odnos izmedu naroda i vlasti. Boris je prikazan kao vladar koji zna kako da „opčini narod i strahom i ljubavlju i slavom“, ali njegov predsmrtni monolog otkriva uzrok neprijateljstva izmedu naroda i cara. Zadatak vrhovne vlasti je da „spreči nemire i metež“ dok „blagočinstva“ i „štedrost“ ne donose narodno poverenje jer je narod „uvek nemiru tajno sklon“, pa stoji nasuprot čaru kao strašna neprijateljska sila. Medutim, čak i kad govori o odlučujučoj ulozi

„narodnog mnenja“, „narodnog suda". Puškin prikazuje narod koji jc kolebljiv i lako potpada pod razne uticaje. Puškinovo književno novatorstvo u Borisu Godunovu ogleda se u odricanju od „tri jedinstva“, podele drame na činove, tradicionalnog dvanaesterea, u prizorima koji su i u prozi i u stihu, u hrabroj primem narodne leksike. Po završetku drame Puškin je svom prijatelju pesniku Vjazemskom napisao pismo, u kome je nagovestio političku aktuelnost svog dela: „Žukovski (ruski pesnik) kaže da če mi car oprostiti ovu tragediju, ali, dragi moj, teško da če biti tako, Mada sam pisao u dobroj nameri, nikako nišam uspeo da sve_ svoje uši uguram pod ludinu kapu. Strče 11 štrče“! Car Nikolaj I je 1826. godine zabranio štampanje Borisa Godunova i predložio pesniku da tragediju preradi u Istorijski roman à la Walter Scott. Objavljena je tek 1831. godine „na ličnu odgovornost“ Puškinovu, uz prinudno brisanje mesta koja su sa stanovišta cenzure bila „nedopustiva“, jer su cara i kaludere predstavljala u „užasnom obliku“. Na pozornici je Boris Godunov uspeo da se pojavi tek 1870. godine, i to bez uspeha. Moskovskij hudozhestvennyj teatr ga je prikazao 1907, Leningradskij teatr dramy 1934., Maly j teatr 1937. godine, a za njima i mnogi drugi, Mejerhold je maštao o tome da ga režira, ali mu se san nije ostvario. Po ovoj tragediji, ruski kompozitor Musorgski napisao je poznatu operu. U pozorišnoj istoriji opere največi domet je postignut sa velikim ruskim pevačem Šaljapinom u ulozi Borisa Godunova. U Teatre na Taganke Borisa Godunova je 1982. godine režirao Jurij Ljubimov. Predstavu je 1988. godine obnovio reditelj Nikolaj Gubenko. □ Aleksandr Minkin