Bitef

Na kraju, vratimo se »Hamletu«. Ako, međutim, kao apsolutno tačnu prihvatimo staru konstataciju da svaku inscenadju »Hamleta« zapravo dešifruje knjiga s kojom zamišljeni Kraljević hodi ledenim elsinorskim holovima čiji zidovi, naravno, imaju uši, ako se složimo s tim da je štivo koje okupira pažnju vitenberškog studenta osnovni kod koji razotkriva uzroke i razloge Hamletovih dilema i nedoumica, njegov način razmišljanja i kompletan pogled na svet, ako je to, dakle, odista pravi ključ tajne svakog »Hamleta«, onda pretpostavljam da Hamlet Gorčina Stojanovića neće u rukama držati knjigu, već će na ušima imati slušalice kakvog Sony vokmena. Ne zato što podozrevam da je Stojanović sklon uverenju po kome je neophodno osavremeniti ovu Šekspirovu tragediju nekim tehnološkim detaljem ovog vremena [u tu svrhu bi, verujem, ukusu ovog reditelja bliži bio na primer, PC IBM, 80 MB], već zato što sam siguran da bi ovaj Hamlet svoju sudbinu defmisao uz pomoć muzike - rokenrola. A s muzikom stvari stoje drugačije nego s knjigom koju bi Hamlet šetao okolo - naokolo. Muzika u pozoristu proširuje polje asocijacija. Pogotovo ako je upotrebljava reditelj kakav je Gorčin. Uostalom, uz pomoé muzike on je, na primer, isključio čitavu jednu kategoriju gledalaca iz svog »Nik Kejva«, ne otuda što je zvuk bio preglasan nego zato

HAMLET/PHOTO BRANISLA V NIKOLIČ

što su već prvi tonovi mnoge zaveli na pogrešan trag. Bili su, naime, übeđeni da su i dalje u pozorištu i da je ono što čuju zapravo običan teatarski znak. I, na koncu, rokenrol kao Stojanovićevo temeljno polazište i weltanschaung, makar se ni jedan jedini ton ne čuo u predstavi koju on trenutno radi, nije jedini razlog zbog koga uopšte ne treba sumnjati da ce ovaj »Hamlet« biti aktuelna, »generacijska predstava«, jer Gorčin Stojanović ne nme da laže kad režira. DAleksandar Milosavljević, u Beogradu, 4. na 5. avgustl992.

Protokol za predstavu »Hamlet« 1. ... manirizam se može smatrati tipičnom kriznom epohom i stoga otvorenom u svom umetničkom jeziku, gde se, iz istorijskih razloga, sjajan pristup renesanse realnosti, dosegnut i organizovan racionalnim zakonima [na primer geometrijskom perspektivom], zamenjuje jednom beznadežnom i decentralizovanom umetničkom praksom, jednom kontemplacijom stvarnosti, koja je postala tako neupotrebljiva da je potiskivala intelektualca i umetnika u geto sopstvenih metafora. Stoga intelektualca-maniristu označavaju kao izdajnika, u smislu onog koji, odbačen od ekonomsko društvene baze, sa svoje strane odbacuje ulogu kanoničkog renesansnog umetnika. 2. Dvosmislenost, ironija, humor, žalostza mrtvim, osećaj krivice, mehanizmi sublimacije, kontrola neočekivanosti nesvesnog, odnos sa Super-Egom, potvrduju se u kulturnoj panorami epohe i sagledavaju u široj perspektiv! suvremenog sveta. Uspostaviti paralelu izmedu manirizrna i naše epohe sigurno ne znači izvršiti neistorijsko shemaísko izjednačavanje različitih situacija, već jednostavno iskoristiti, sa neophodnim ograničenjima, upravo istu