Bitef

bolom, moli Rusiju da ishrani njegov gladni naród, i u očajanju hoće da beži u Ameriku i tamo ništa da ne cita i ne čuje о Evropi - toliko je mrzi. Ova borba krajnjeg idealizma i gorkog skepticizma povećava se dvostruko njegovom lektirom: önje slušao narodne pesme, i sam ih pisao, i pevao i opijao se njihovim viteštvom i, pored toga, čitao filozofske pesnike Dantea, Miltona, Vinjia, i inače druge pisce, najradije Puškina i Lamartina, i to mnogo. Živeći u samoći na Cetinju, on je, uopšte, mnogo čitao i razmišljao. Za njega je život bio niz nerešivih zagonetki: »S vnimanjem sam zemaljske mudrace, voprošava o sudbi čovjeka«, ali uzalud; sve te knjige ne znače ništa drugo »do kroz mrake žedno tumaranje«. I ovog idealistu, koji veruje u volju, muči sumnja da su svi napori u životu uzaludni. Ovaj filozof gleda heroizam svojih Crnogoraca, ali i njihovu sirotinju - i oseća paradoks ponosa ovog gladnog viteštva. I ovaj filozof koga muče najteži problemi Boga, duše, vasione, spušta se u Italiju do tvrdice, štedi svaku paru kao zabrinuti domaćin koji ima da ishranjuje sirotinjsku kuću, svoj naród. U ovu unutrašnju dramu ulazi naročito i Njegošev religiozni sukob. On duboko veruje u Boga, vrhovni stvaralački um, ali i to ne može da pomiri sa egzistencijom haosa. On zna da je haotična priroda močna i da je njena

pobuna protiv harmonije isto tako stalna. To pitanje ostaje [u Luči] nerešeno - znak da se borba u tom pravcu u Njegošu nije završila. Stil. Njegoš je pisao u vreme kad se naš književni stil tek počeo izgrađivati. Zato je bio prinuđen da sam sebi stvara stil. U njegovu se pisanju jasno vide dva stila: pseudoklasična škola, sa dosta mitoloških elemenata, sa naporom da se približi klasičnom stihu u ritmo, sa rečnikom koji naginje ruskoslovenskom i stil narodne pesme, čist, kristalan, svež i snažan. I jedan i drugi stil Njegoš je obilno obogatio izrazima i figurama. Onaj isti jezik koji je kod Mušickog usiljen i naporan, a kod drugih pravo mucanje ili nagomilavanje reči, kod Njegoša se i ne primećuje kao arhaičan. Naprotiv, kod njega on ima pravu poetsku svežinu i originalnost. Tője u prvo redu dolazilo od Njegoševe pametne glave: önje znao za meru, nije zloupotrebio svoj pseudoklasicizam ni svoje „slavjanstovanje“. Zatim, i naročito, Njegoš je bio bistra glava, voleo jasnost iznad svega, potsmehnuo se svakoj pozi. Zato je izrađivao stil svojih dela sve dotlę dok ne dobiju najjasniji izraz. Njegoš je čitao najbolje pesnike i od njih naučio jasnost. Takva je i narodna pesma, koją je osnov njegova stila. I začudo je, kako je ovaj pesnik, koji je kazao najteže i najdublje stvari u našoj književnosti, uspeo