Bitef

da budę jedna od najjasnijih naših stilista. I pored izvesnih mutnina, arhaičnosti rečnika i teških ideja, u celini Njegošev stil je kristalno jasan. Ali, pravi stvaralački podvig Njegošev jeu tome, što je potpuno sačuvao poetski karakter stilu. S te strane önje vise klasičan nego romantičan. Romantizam je vise voleo mutan stil, izraze koji su muzički nagoveštaji i izazivači emocija, nego jasnu prostotu. Međutim, Njegoš je spojio ta dva zahteva; klasično jasnim stilom on uspeva da duboko uzbudi. Njegoš ne voli parade i igrę ritma, ne zabavlja se asonancima ni muziékom dinamikom. Njegov stil je elegiski ozbiljan i sveéan, sa muzikom tragiénog recitativa. U izrazu je, naročito u »Gorskom vijencu,« obogatio stil narodne pesme. Niko u našoj književnosti nije dao toliko obilje slikovitih, živih i svežih metafora, simbola, komparacija, uvek originalnih, stilski uspelih, duboko emocionalnih. Njegoš je uspeo da epski stil narodne pesme, narativan i neśto trom, pretvori u lirski i intelektualan. Od njega poéinje nov stil u našoj književnosti. On je u doba stvaranja našeg književnog stila učinio vrlo mnogo za svežinu izraza. □ [Miloš Savković: »Jugoslovenska književnost«. Knjiga 2, 1938.] Krleža о Njegošu O tome da čovjek na ovome svijetu životari bijedno osamljen, Njegoš je počeo razmišljati već davno, mogio bi se reći, na početku svoga puta i, otevši se tako poznatoj idealističkoj semi, da Ijudsko postojanje na zemlji zamišlja - refleksivno fiktivno - kao sjenku neke božanske vrhunaravne Svrhe, on je smisao zbivanja počeo otkrivati isključivo u čovjeku samom i tako se oslobodio i oprao od mutne i nečiste vrhunaravnosti, a upravo ovo oslobođenje, ova katarza od svih svrhovitih bića višega reda, predstavlja osnovnu formulu za poimanje njegove poetske misli. Ne treba zaboraviti daje Njegoš bio élan i predstavnik visoke crkvene hijerarhije, pa upravo ovaj kontrast, da je čovjeka osjećao kao ponosno biće koje je pozvano da pod zvijezdama izvrši prometejske misije u Ijudskom smislu, predstavlja tajnu njegove pjesničke riječi. Stara raspra о smislu života uopće, a Ijudskog posebno, viadala je već i prije Njegoša svima filozofijama svijeta, a da li su vrata neke »apsolutne istine« otvorenâ ili zatvorena, to Njegoš nije odgonetao, kao što to nisu uéinila ni pokoljenja prije njega. Bez obzira, međutim, na sve skrivene ili prozirne finese ove misaone problematike, Njegoš se nije izgubio u fantastiénoj retorici svoga vremena, naslutivši пеки višu, jedinstvenu vezu između teleološke i nauénoegzaktne síiké о svijetu, a buduéi da se on poetski ovim pitanjima bavio u ono vrijeme kod nas gotovo jedini, mislim da će mu djela ostati u historiji naše književnosti kao svjedočanstvo trajne vrijednosti. Önje bio tipičan romantik, u tom pogledu dakle, pjesnik svog vlastitog vremena, pjesnik koji je otkrio da, osim éovjeka i njegovih »pogleda na svijet«, пета tu око čovjeka nikoga tko bi imao ili tko bi mogao imati neke

poglede na ovaj naś Ijudski svijet. Da je ovaj svijet u kome živimo svijet čovjeka i da je svako drugo, nadljudsko ili izvanljudsko promatranje ovoga svijeta isprazna igra riječima, to je Njegošu bilo jasno, čini se, od prvog dana njegove poetske svijesti i u tome smislu on, bez obzira na sve dekorativne elemente kojima je drapirao svoju misao, stoji pred nama kao romantik koji je imao smionosti da se opre čitavom jednom vrhunaravnom načinu mišljenja onoga perioda. □ [1966.] Filozofski Njegoš potisnut u stranu »Zar je pobjedu odnio baš Branko?« imamo Mušickoga, Sarajliju, Njegoša prije Branka. Tu se nešto kuva i vri. Mi nećemo da osuđujemo prošlost, mi hočemo daje razumijemo, daje poznamo onakvu, kakva je bila, pa da se iz nje naučimo nečemu za »buduća pokoljenja«. I tu i tako, s tom svrhom pred očima, možemo konstatovati, da ono vrenje duhova, ono izbijanje novoga na svakoj strani našega života, ako nije, a tője svega istina, urodio obečanim płodom, nije zato, što je skretanjem u jednostranu borbu za jezik i pravopis, skoncentrisanjem na tu jednu tačku istrošilo svu intenzivnost svoju. U borbi za pravopis ostavilo se sve drugo na milost i nemilost vjetru, zaboravila se vrijednost narodne pjesme, njen veliki moralni značaj, filozofski Njegoš potisnuo se u stranu da napravi mjesta »Đačkom rastanku« i »Putu«. Naša književnost imała je većih i uzvišenijih tendencija nego što ih Branko oličava, odnosno »svijetli momenti« jednoga Njegoša, Jakšića, Zmaja, i naravno Laze Kostića svojom svetlošću su »... potamnili žiške i svjećice brankovske poezije«. □ Svetislav Stefanović Nekakva protuva Oko godine 1767. nekakva protuva potrese jako ne samo Crnu goru, nego i okoline njene. Nekakav Ličanin, koji je po svoj prilici bio utekao iz soldata, služio je kao prost najamnik kod nekakvoga gazde Tanovića u Mainama, a pored poslova svojega gospodara i liječio Ijude koje odašta. Godine 1765. prede u Crnu goru i kao Ijekar prode po svoj zemlji, a kad se vrati natrag u Maine, kaže ne samo svome gazdi, daje on Ruski car Petar Ш. i daje došao, da izbavi Crnu goru i naród Srpski od Turaka, ali mu zaprijeti, da to zasad joś ne kazuje nikome za živu glavu. Tanovié to vjeruje, i od toga stane svoga slugu drukčije poštovati; jednom ga dovede na Njeguše na svadbu, pa kad sluga za trpezom uzme čašu, da pije, gospodar skinuvši kapu s glave skoči na nogę i stane ga dvoriti [kao što se čini velikoj gospodi], Videći to Crnogorci, koji su poznavali i slugu i gospodara, stanu im se obojici podsmijevati; jedan rekne: «Kad mu takovu cast i poštenje činiš, zašto ga nijesi bolje obukao? Ako nemaš haljina, zašto nijesi došao к meni, da