Bitef

nastoji da to dokaže uspostavljanjem neizbežnih tačaka dodira. Sve što znamo i možemo, ne može nas osloboditi naše nesaznatljive sudbine, pa bismo na kraju mogli još i da uništimo i sebe i svet. Milhajmski upravnik i njegov ansambl ne postižu to saznanje filološkom bistrinom ili uzdignutim kažiprstom, već traumatično delotvornim preobražajem teksta u sliku, simbol, zapanjenost, zbunjivu asocijaciju koju publika doživljava kao neiscrpnu meru i znanja i predosećanja, a pre svega gotovo neverovatnim glumačkim tumačenjem telom, jezikom i timskom disciplinom. Oslobođen metričkog balasta, ali ipák autentično upečatljiv, tekst pruža nove uvide u klasične likove i tako je scenski uobličen da publika prisustvuje jednom od blistavih pozorišnih trenutaka. □

Tekst Helmuta Schäfera za »Edipa«, dovoljno blizak originalu, primerne, slegnute slike Roberta Ciullija, zajedno sa racionalnom i izražajnom scenografijom

Srpkinje Marine Čuturilo, daju osnov kao naručen za Fritza Schediwyja u ulozi Edipa. Nova zvezda milhajmskog pozorišta ne glumi Edipa: on ga otelovljuje kao da nije kod kuće na nemačkoj pozornici već u haosu drevne Tebe. Kenjkav kao dete, on brani znamenja svoje mod ... nasuprot probuđenoj svesti о sopstvenom rastakanju, cedi kapljice prosvetljenja iz urne svog poodma i izgovara svoje monologe na tananoj ivici između klimaksa burleskne komedije i katarze drevne drame sa takvom tačnošću da se gledaocima ježi koža. Ovacije za Schediwyja na premijeri i izuzetno uspešan eksperiment za Ciullija. □ »Coolibri - Magazin«, decembar 1991.

Ono sto reditelja Roberta Ciullija zanima u Sofoklovom »Edipu« nisu ni udar u sudbine ni zločinački čin u prizoru incesta. On tragediju izvlači iz mitskog, prvobitnog múlja, nalazi u njoj igru života, tragediju, arhaičnu i modernu, potrage za istinom i samospoznajom - što je za njega uvek

eiHFŽT'

BÉTÊF2 7