Bitef

predstavlja izazov koliko aristotelskim toliko i noracijevskim preporukama (...). Moderni teatar našeg véka ponovo otkriva svog prethodnika u Seneca tragicusu. Njegovo razmišljanje u I judskoj usiovijenosti, njegova dramska, inovatorska formula, njegov uticaj na konsolidovanje evropske tragedije, stavlja ga u red velikih stvaralaca univerzalne istorije pozorišta. ■ Fragment iz uvodne studije delà »Seneka. Tragedije«, Izdanje Univerzum, 1 979. Traian Diaconescu.

Misiim da je Fédra bila jedna od najjačih, najmoćnijih i lepő smišljenih predstava kője sam ikada video, čakako je i bila jedno generálná ponavijanje. Bila je radost videti je. Posledica mog entuzijazma, dok sam posmatrao komád, bila je pqjcusaj da je pozovem ove jeseni u Glazgov kao delo naše prve pozorišne sezone i kao vrhunsko dostignuće (aktivnosti NOROC) ove godine u Velikoj Britaniji. BNeil Wallace - Direktor (estivala Tramway, Glazgov, Skotska.

U bečkom Odeonu se tri večeri igrala Fédra Silvia Purcaretea, mešavina Euripidovog Fiipolifa i Senekine Fedre, koprodukcija izmedu Wiener Festwochen i Teatrul National iz Krajove u Rumuniji. Pred malim brojem ljudi koji su je gledali, ova postavka je izbila kao tajna kulminacija antičkog ciklusa u WFW, kao srećna ideja festivala, i koja pokazuje da tekstovi antičkog teatra sadrze valjane odgovore na bilo kője pitanje koje određeno vreme može da postav!. Bilo da Achim Freyer ilustruje mit Alkeste veoma ozbiljno; bilo da Frank Castorp dodaje istom mitu grimasu ciničnog prezira, komada ga na neverovatan način i zajedljivo žonglira njegovim imenom; bilo da rediteljka iz Ljubljane Meta Hočevar plasira Antigoninu priču u jugoslovenskom svetu ratne bezumnosti, gde vise ni sestra brata ne može sahraniti; bilo da Dieter Dorn radikalno

prenosi u aktuelnost borbu i pobedu Persijanaca po Eshilu, prkoseâ publici, moć starih tekstova se dokazuje u svakoj novoj interpretaciji. I uz najviše zaboravljena i zakopana kuiturna sećanja, ono što predstavu Rumuna Silvia Purcaretea čini toliko emotivnom nije samo pozorišni jezik. -Znajući da sugestivnim sredstvima, do sada još nekorištenim, iznese sukob između mladosti i starosti, muškarca i žene, mržnje između Fedre i njenog muža Tezeja, zavetovanog smrću, o strahovima izazvanim sladostrasnim obećanjima tela, o otuđenju i nespojivosti polova. Kod Purcaretea se u pozadini price oseća, patrijarhaino interpretiranje (od Euripida) - o Tezeju, koji ponovo na svirep način postiže porodičnu autoritativnost, i o Fedd, koja sebe samokažnjava zbog narušavanja muškog ustrojstva, patriotskog - i potisnuti mit matrijarhata. U prvom planu javlja se matrijarhalna trijada, drevna utrostručena boginja, tvorac njena tri aspekta - astralne boginje, čednosti meseca, plodnosti i užasne, proždrljive »Velike Majke«, stare boginje smrti i tamošnje oblasti, slične Hekati ovde prisutne kao dojilje - vračare. Boginja tvorac, pridružuje se svom junaku, Hipolit sevanjima sličnim Dionisovim, demonu plodnosti, žrtvovanje godišnjem ciklusu koji neprestano oživljava. Aii jedna scena će zauvek ostati u sećanju gledalaca: kad hor, užasna grupa staraca sa ogromnim štapovima, na kraju zbaci odeću i pretvara se u nage zene kője igraju vradžbinsko kóló na mesečini. Za to vreme, na muziku cimbala u daljini, Posejdon zavija i besni. ■ Profil 24/14. jun 1993. Sigfried Loffler.

Fédra uokviruje rediteljevu trilogiju u Krajovi. Jasan, karnevalski obuzet baroknom teatralnošću u Übu Rexu i Tlfusu Andronicusu, Silviu Purcarete ovim prikazivanjem postaje spasilac- mislilac, fasciniran suptilnom harmonijom i deiikatnim arabeskama. Reditelj primenjuje metafizičko pozorište, u komé prepoznajemo tradicionalni jezik. Impresionira vizuelna plastičnost scene, promišljenost i jednostavnost. Stefánia Cenean postavlja nemiran