Bitef

prepredene podmukle akcije i očaja griže savesti, kulminirajući stoičkim samoubistvom. Senekina osobita sklonost prema tragičnim likovima koji ilustruju uslov - granicu, simuliranje ponekad u Gojin zastrašujući svet, našla je mnoge pristalice od renesansnog do apsurdnog pozorišta. U Fedri, horovi menjaju dimenzije i ulogu u odnosu na intrigu i protagoniste. Prvi hor prikazuje osećanja protagoniste, drugi hor - himna posvećena svevladajućoj Ijubavi - opravdava oojavu junakinje savladane žestinom Ijubavi, treći ior meditira neprolaznom lepotom junaka, i, na craju, poslednji hor - filozofira nad proviđenjem, dobrom i zlom u svetu, predskazujući katastrofu. Ti horovi imaju relativnu slobodu, komentarišu delà junaka iii meditiraju nad Ijudskim uslovima, ali, istovremeno, vrše transfiguraciju lirsko-eiegijskih tema ili obrađuju poetsko-muzičke modele, podređene originalnom tragičnom horizontú. Senekini komadi preobražavaju suočavanje čoveka i sudbine, ali sudbina kod rimskog dramaturga više nego kod Grka, nije više neka spoljna sila, univerzalna, već unutarnja, lična, predstavljena strastima. Senekini heroji nisu više »kosmički agenti« koji aktuelizuju sudbinu, univerzalnu,

pravednu ili arbitražnu, već junaci koji odolevaju njihovom iracionalnom razumu ili prirodi bližnjih, savladanih neprijateljskim gnevom. (...) Tragični lik Seneke se razlikuje od helenskog lika svojom slobodom spram religijskog determinizma, kao i stepenom oštroumnosti spram svog unutarnjeg sveta. Tragični sadržaj obuhvata zlo, sakupljeno svesnim suprotstavljanjem granice mimika. Opcija smrti odražava nemogućnost prevazilaženja fatalnih sukoba. Gordijev čvor sukoba se ne može creseći osim mačem smrti. Tragični zanos je zanos ucidnosti, opet smrt - neulovna budućim životom, jeste jedini raspoloživi put. Fédra se odlučuje za samoubistvo ne bi li povratila svoje dostojanstvo. Ona je neko vreme verovala da će strast moći da uguši ili, kasnije, da će je moći legitimno ostvariti. Fédra se smatra udovicom jer se Tezej nije mogao vratiti, a status udovice ili razvod poništava, po rimskom pravu, srodstvo između maćehe i sina. Hipolitovo odbijanje i Tezejev povratak, medutim, ruše njene nade. Seneka daje prednost intrigantnim likovima, dakle gazi aristotelsku normu. Njegovo davanje prvenstva zločinu, svireposti, scenskoj silovitosti.