Bitef

se uspešno igrala Osvefa (Ed), a Young je prosto mešavina Ofela i Abdelazara (Aphra Behn): Glavni lik je maurZanga, koji je proslavio glumea Quina, oko 1 820. godine. Izgieda neverovatno, ali Tit Andronik uopšte nije igran u Londonu u XIX veku, a samo jednom u ostalom delu Britanskih ostrva. Za razliku od toga, preko okeana, u Filadelfiji, jedan čudan lik - neka vrsta glumačko-dramaturškog aventuriste - izveo je Tita Andronlka cetiri pută od januara 1 839. godine. Ni ovog pută nije bilo reci o originalnom tekstu. »Uplašen« svirepostima originala, Amerikanac, N.H. Bannister je iseckao tekst sa elánom specifičnim za kulturu vremena, objavlju ući ponosno po novinama da je svakl izraz koji bi mogao »uvrediti uvo pažljivo izbegnut«, odnosno isečen. I kritičah koji su videli predstavu »pozdravljali su sramne« odsečene delove sadržaja, uveravajući čitaoce da je Mr. Bannister »izbacio grozote ja ko vešto«. Jakodé je još jedan Amerikanac odgovoran za jedino izvođenje u Velikoj Britaniji, u XIX veku. Naime, Ira Aldridge je izgradio reputaciju isto u tragično-deklamatorskoj ulozi. U tekstu je radio sa još većim žarom, stvorivši od Arona »velikodušan, zapažen i uzvišen lik«. Silovanje i sakaćenje Lavinije su izostavljeni, Tamora je preastavljena kao čedna žena, a Hiron i Demetar kao »dobroćudna deca«. Jedini podlac (Ipak je jedan potreban) ostao je Saturninus. Ovgj RIFACIMENTO je bio veliki uspeh za Adridgea u Škotskoj i Irskoj (1 852. i 1 857). Dok je 1 923. godine u Engleskoj ponovo postavljan Tit Andronik (čak zapažena predstava) većina publike nije znala da je tekst napisao Shakespeare. Reditelj Robert Atkins bio je umetnik inovator, koji je već postavio komád Old Vie i nekoliko komada velikog Willa (dekor i kostimi su bili zadivljujući, a Wilfred Walter u ulozi Tita Andronika pružio je divnu predstavu). Godine 1 924, nekoliko studenata sa Yalea, koji su već imali tradieiju igranja najmanje igranih Shakespeareovih delà, postavilo je Tita Andronika. Reditelji J.M. Berdan i E.M. Woobley nisu delovali drugde nego samo u predstavi koja je primljena s entuzijazmom i »burnim interesovanjem«. Predstava je igrana još jedanput, 1 928. u Denveru (KoTorado), na engieskom i američkom prostoru, do 1 951. godine. Od te godine sledi niz izvedbi. Novembra 1951. godine Keneth Tynan i Peter Myers stvaraju verziju od trideset minuta u Irving Teatre iz Londona (u programú sa »drugim

delovima«). Ovog pută svireposti uopšte nisu izostavljane, a hroničar Sunday Timesa bio je oduševljen zbog načina na koji »cela trupa vezuje okrvavljene nage i jede pitu za kanibale«. »Svirepu« predstavu izvelo je i pozorište CSC Repertory iz Njujorka, 1 972. godine, a režirao ju je Cristopher Martin, koji je izteksta izbacio sve drugo osim naizmeničnih »isecanja ruku i glava«. Predstava iz Bristol New Vica (1 978) imala je dekor sličan nekoj rupi, ali i nije bio zabavan. Mnoga skraávanja teksta vršena su još u predstavama Irving Teatra (1951) i Old Vica (1 957): u ovom drugom zapažala se »jednostavnost, brzina i životna snaga«. Sličan je cilj imao i John Barton, montirajući verziju u Stratford na Evonu, 1 981. godine - verziju u kojoj je izostavljeno osam stotina pedeset replika. ■

ZN AC AJ NA PREDSTAVA Predstava na koju će se pozivati sve naredne predstave bila je, nesumnjivo, predstava koju je uradio Peter Brook u Stratfordu, 1 955. godine. Igrali su Laurence Olivier (Tit), Vivien Leigh (Lavinija), Anthony Quayle (Aron) i Maxime Andley (Tamora). Peter Brook nije zaslužan samo za sjajnu podelu: taj sveobuhvatni utisak teško je zaboraviti. On je kreirao dekor, kostime i muzičku ilustraciju (sa električnim efektima), koju su hroničari Muriel i Byrne opisali kao »neobično strašnu i opasnu«. Dekor je izlagao tri pilona u obliku kvadra, koji su bili postavijeni pod pravim uglom u odnosu na publiku, bronzanosive boje. Dve vidljive strane moale su se povuei nazad, izlažući na videlo nise koje su se koristile kao ulazi na centrainom piionu, kao unutrašnja scena sprata. Kostimi glumaca bili su u kontrapunktu bója: vatrenoervena (kolica senatora), purpurna (Titusov kostim). Brook je izbacio šest stotina pedeset replika, kombinovao je banket iz 111 čina sa I scenom iz IV cina I modifikovao je redosled narednih. Olivierova igra bila je jednoglasnö ocenjena: »Ispunio je scenu i pozorište veličanstvenim, junačkim nastupom«. To izvođenje podsećalo je na njegovu partituru iz Lira. I ostali giavni likovi su dooili zaslužen lovor: »Bilo je kao da su glumei učestvovali u nekom ritualu«. Scene fizičke svireposti izvedene su u muku. Užasi su,