Bitef

Dramu Banovič Strahinja napisao je pomato iz inata. Jednom je s piscem Boškom Petrovičem zapodenuo razgovor o torne kako je mogučno da imamo jednu od najboljih epika u svetu, a začudujuče slabu dramu poniklu na temama tog istog mita. Boško Petrovič je tvrdio da i ne možemo nikada imati dobru dramu na teme iz srednjeg veka, jer se malo zna kako je ta epoha zaista izgledala. Ne zna se šta se zapravo jelo, šta pilo, šta su ljudi odevali. A prave drame nema bez stvarnog sveta. »Tokom tog razgovora sam rešio bas da to pokušam«, kaže Mihiz. Prenebregavajuči tvrdnju da se na srpskom dvoru, pre no na zapadu, več jelo viljuškom, na koju smo toliko ponosni, Mihizu (ako je u njegovoj drami Banovič Strahinja i bilo viljuške) nije bilo važno može li se ona nači u našim izvorima. Opet s osečanjem za paradoks, Mihiz od nedostataka pravi prednosti. On u uvodnoj napomeni izjavljuje da su anahronizmi u njegovoj drami »namerni, čak i onda kada su slučajni«. Svoju dramu, iste jeseni, Borislav Mihajlovič donosi u Jugoslovensko dramsko pozorište. Bilo je to vreme kada smo Miroslav Belovič i ja, posle Dedinca, preuzeli umetniško rukovodstvo Kuče. Mihizov jedini uslov bio je da odgovor dobije za pet dana. Miroslav Belovič je odmah, na licu mesta, u upravničkoj kancelariji pomato zapanjenom autoru pročitao dramu naglas. I tu, gde se, u doba Gligoriča, Fincija i Dedinca, mesečima raspravljalo koja je drama dostojna da dospe na scenu reprezentativnog pozorišta svih naroda i narodnosti naše zemlje, Belovič je odgovorio posle sat i po čitanja da se, što se njega tiče, drama odmah prilivata. Tako je Banovič Strahinja, u režiji Mate Miloševiča, 27. februara 1963. godine, postao prva drama beogradskog savremenog pisca koja je prikazana na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, za koje je taj isti Mihiz jednom ironično rekao da se u njegov salon ulazi kao u akademiju nauka, lako je na početku postavio samo jedan uslov, Mihiz je pri prvom susretu sa svojim budučim rediteljem Matom Miloševičem imao još jednu molbu, koja je zvučala gotovo kao uslov. Prvi moderni letopisac našeg srednjeg veka, prvi koji je na tu istoriju bacio savremen, ironičan pogled, prvi koji je u usta Jug Bogdana stavio sarkastične tirade visokog intelektualca, sličnog nekom filozofu XX veka, rekao je mirno; »Ja bih voleo da prvo izvodenje moje drame bude običan i konvencionalan pogled na moje delo, bez ikakvih kerefeka.« I Mata Miloševič, koji je bio izrazito sklon modernim scenskim tokovima toga vremena, shvatio je ovaj zahtev kao ključ za buduču predstavu. Doživljavajuči več tada Mihizovog Banovič Strahinju kao našu sopstvenu antimitsku dramu, a Mihiza kao našeg Anuja ili Sartra iz Muva, bio sam predložio da dekor i kostime Mihca Zorič naslika u stilu svojih neobičnih tapiserija, koje imaju elemente srednjeg veka i

folklora, a sprovedene su u stilu modernog medijuma, ali ipak, prva indikacija našem poznatom slikaru, scenografu i kostimografu Milenku Šerbanu bila je da pode strogo od našib fresaka. »A posle nek radi šta bode...«, dodao je Mihiz. Posle uspeha na premij eri i Sterpine nagrade za tekst, gotovo da nije bilo pozorišta u zemlji koje nije odigralo Bakovič Strahinju. I nikome nije više palo na pamet da eksperimentiše s formom Banovlč Strahinje. Svima je ova predstava bila važna kao komad za publiku u vremenu kada se pozorišna publika počela osipati u susretu s prvim izazovima standarda i potrošačke epohe. Posle toga, Mihiz je svake trece godine pisao po jednu dramu: Komandanta Sajlera -1966. i Kraljeviča Marka 1969. godine. U početku Mihiz je uvek tražio takvu dramsku situaciju koja primorava glavnu ličnost da postupa drukčije nego što je svojim profilom predodredena. Več je kosovski junak, protagonist prve Mihizove drame Banovič Strahinja najneobičnija ličnost našeg epa, junak kakvog nema u Srba; on svojoj nevernoj ženi, koja ga prevari s črnim neprijateljem ine vere, Vlah-Alijom, prašta neverstvo. Kraljeviča Marka iz epa, neustrašivog, čestitog, bekriju i rodoljuba, Mihiz stavlja u istorijske okolnosti istinskog Marka Mrnjavčeviča, koji je bio osvedočeni turski vazal. Mihiz kao da zna da prava dramatika može proizači samo iz susreta nekih nemogučnih okolnosti. I ma koliko tretirao svoje ličnosti s ironijom, a dijaloge s duhom savremenog kozera, Mihiz raspravlja veoma ozbiljnu problematiku modernog kvislinga. On, kao pravi umetnik, na tu temu nema jednostavan odgovor. Kao dramski pisac, on smatra daje u umetnosti mogučno raspravljati šta saradnik okupatora može n riniti da zlo za narod ne bude još vece. Ono što je za današnju istoriju kvisling, za literaturu je tragična ih tragikomična ličnost. Izmedu dve »antimitske« drame pojavio se u Narodnem pozorištu u Beogradu, 1966. godine, Komandant Sajler. Sam Mihiz kaže da se tih godina zanimao temom fanatizma. Sasvim racionalnim putem došao je do fabule. Zapitao se šta bi jednom nacisti bilo najstrašnije da mu se dogodi. Recimo, da sazna da zapravo nije Nemac čiste rase nego Jevrejin. I dramu je uskoro napisao, na Jastrepcu iste godine, brzo, onako kako se drame najbolje pišu. »Radnju komada sam stavio u Banat, gde sam bivao za vreme okupacije. Nišam hteo da pišem nešto iz sredine koju ne poznajem. Ime sam dao glavnoj ličnosti po Išpanu Sajleru sa salaša Radovičevih kraj Klanje. Po majci se Sajler zove Karliček, kako se zvao Nemac kod koga sam 1942. godine bio na prinudnom radu. S Terijem sam na salašu pokerisao. Melhior Vajs iz drame zove se po dedi Vere Konjovič, koju sam jednom pitao; >Kako ti se zove taj tvoj deda u ulju, na siici u salonu?<...«