Bitef

Posle je komad stigao čak do Beča, u Folksteatar, a premijeri je prisustvovao lično tadašnji predsednik Republike Austrije. Tako se desilo da jedan od najznačajnijih kritičara našeg posleratnog perioda, koji je tolike pisce stanje, svoje i mlade generacije slao u panteon večnih vrednosti svojim zanimljivim, britkim i duhovitim sudovima, šezdesetih godina reši da bude i dramski pisac. Ovaj brzomislilac, ukras svakog društva, dobronamerni sudija literarnih zbivanja, koji može na intelektualnom planu šta god hoče (zadajte mu, na primer, tri reči, najnemogučnije, najbizarnije i recite da sutra svoju kritiku počne upravo tim rečima, on če to sigurno briljantno ostvariti), uspeo je da postane značajni i nezaobilazni dramski pisac beogradskog dramskog kruga kada je več bio formiran kritičar kakvih smo malo imali u našoj književnoj istoriji. On je bio poslednji kritičar velikog i stvarnog uticaja. Ne samo da je bio potreban mladom Vasku Popi ih Miodragu Pavloviču, tada kada se vodila bitka za prvi posleratni talas poprilično jeretičnog modernizma, več i jednoj gotovo savršenoj Prokletoj avliji, od prvog dana kada je štampana. Ivo Andric mi je jednom rekao da niko nije tako dobro shvatio struktura njegovog romana kao Mihiz, čak bolje od njega samog. Kada bi Mihiz u »Ninu« pedesetih godina napisao da su neki roman ih pripovedačka zbirka dogadaj, onda su oni time, sem svojim vrednostima, postajah događaj. I kao što je, kao iz nekog kaprica, postao i ostao dramski pisac, dostojan svake antologije naše posleratne drame, s istem ležernom i nezlobivom kapricioznošču Borislav Mihajlovič je prestao da piše drame. Treču dramu zamišljenog »epskog ciklusa« o Starcu Vujadinu još nije napisao. Možda je i neče napisati, jer če, recimo, rešiti da krajem osamdesetih godina napiše roman ih nekonvencionalne memoare svedoka koji toliko pamti i tako duhovito vidi šta se oko njega dogada. Ti memoari [bili bi to antimemoari da ih več nije Malro napisao) sadržavali bi i priču iz detinjstva o čitanju romana na ruskom, koje je našao u biblioteci svoga oca, sveštenika u Irigu. Prvi je bio voluminozni Klim Samgin. Citao je u orginalu Nakanune Turgenjeva, i ni dan-danas ne zna kako se taj roman zove na našem jeziku [»Nemoj mi to nikako reči!«). Važne stranice tih antimemoara činio bi život u intelektualnom »rezervatu« Simine 9-a, gde su se tada našli gorljivi studenti iz raznih krajeva zemlje: Dejan Medakovič, Mica Popovič, Bata Mihajlovič, Petar Omčikus, Dobriča Ćosić, Pavle Ivic, Vojislav Korač, Antonije Isakovič, Voja i Mihajlo Durič, Žika Stojkovič... Prepoznajete medu njima imena nekih uvaženih akademika, medu kojima je Mihiz samo akademik svoje sopstvene intelektualne gradevine, svoga bogatog sveta duha, duhovitosti i duhovnosti. Ličio je oduvek, i sve više liči, s bradom i nosem koji se opasno približuju jedno drugom, na jednog drugog meštra ironije i racionalnosti - enciklopedistu Volterà, koji se i sam ogledao u tolikim žanrovima: dramama, istorijskim spisima, romanima, pričama na hartiji i u životu. I

on je pre nego pisac bio institucija - Volter. - Mihiz! Več više od decenije Borislav Mihajlovič se posvetio pozorišnoj praksi, u Ateljeu 212 od 1970. godine savetuje po dužnosti, koga god stigne i ko god to, tajno ih javno, zatraži upravnicu, stare i mlade pisce, glumce i reditelje. I mene... Dramatizuje tude tekstove koje voli ih koje drugi vole: Stradiju, Autobiografiju, Lopova, Derviša i smrt, Ranjenog orla, Medu Vuke Manitoga, Korešpodenciju... U tesnom bifeu te improvizovane i improvizatorske kuče stvara, koliko može, atmosferu duhovnosti i intelekta, kanahšuči u najboljem pravcu duhovitosti glumača, katkada i lepršavije i brže od njegove. On svojim klasičnim obrazovanjem, gradanskim vrlinama, umerenim tradicionalizmom, mudrošču gospodina u godinama, postavlja ambicioznije koordinate tom svetu koji po prirodi stvari, i kada to neče, živi od dañas do sutra. A ipak živi od večnih stvari. Od prizora ljudske sudbine. Po nekom novom paradoksu očekujem i slutim da če ona prava starost Borislava Mihajloviča, koja tek dolazi [roden je u Irigu 1922. godine, a Sremci ne stare brzo), doneti prvu stvaralačku mladost ovom ne samo mudrom več i duhovitem i čestitom čoveku, koji če znati, makar iz inata, da ostvari do kraja svoju sudbinu pisca izvan lagodnih, zamamnih zavetrina ih nezahvalnih vetrometina pozorišta. ■ Dramski pisci moji savremenici, Sterijino pozorje, Novi Sad, 1989, Jovan Cirilov

IRONIJA I VELIČANSTVENA ISTORIJA... Nista manje groteskna, nimalo apsurdnija nisu ni nastojanja glavnog junaka drame Banovič Strahinja Borislava Mihajlovića Mihiza da uoči kosovske bitke, u predvečerje nacionalne katastrofe, u središtu jedne velike priče veka, koja se ne obazire na želje i potrebe pojedinaca, očuva moralni dignitet, pravo na intimnu tragedija, na ličnu sudbinu. Doduše, u torti komadu naglasak je stavljen na ironiju, koja iznutra razara jednu romantičnu intrigu: groteska avetinjski prosijava kroz radnju kada se u njoj ukrste tragično i apsurdno, pošto se ispostavi da je čovekova plemenitost izlišna, da nista ne menja u poretku istorije. Disharmonija izmedu autorove ironije i veličanstvenosti istorije, grandioznosti mita, na koje se on donekle oslanja, unosi i zbivanja groteskne črte. Mihajlovič ide dalje, recimo, od Monterlana, s kojim ga povezuju mnoge niti, koji, takode, osvetljava paradoksalnost naše pozicije u istoriji, dokazuje da pojedinca neminovno uništava njena veličina, velike ideje kojima se ona hrani... ■ Savremena drama I, Noht, Beograd, 1987, Vladimir Stamenkovič