Bitef

primjer, da želi jesti maslac. To je stvarno smiješno. Jer kada je maslaca bilo, on je jeo samo margarin. Posve je podjerinjio. Ženi jednostavno nije vjerovao da za svoj novae ne može kupih maslac; ona to ne želi jer je škrta i ništa mu ne priušti. Žena je parila zbog toga. Psovao je i grdio, što prije nikada nije činio. A ranije je bio tako skroman. Ja sam uvijek bio dobar radnik, govorio je tada cesto, i morao bih sada, u radničkoj državi, dobro živjeti. Nije mogao stivatiti da je bilo nužno strpljenje da bi se otMonile posljedice strpljivosti. Previše ljudi je previše toga predugo trpjelo. Vidim ga još s njegovim izboranim djetinjim licem, besmisleno zadovoljnog, a kasnije, kad se primicao svome kraju, ukočenog u zlovoljnu grimasu zabavljača bez šminke, svoga djeda, saskog radnika koji je umro 1946, sa sedamdesetpet godina, nestrpljiv, od posljedica strpljivosti, ■ Heiner Müller

Mrtvi bi otac možda Bio bolji otac. A najbolji je Mrtvorođeni otac. Uvijek iznova trava prerasta granicu. Iz dana u dan treba čupah Travu koja prerasta granicu. OTAC ■ 1 1933. godine, 31. siječnja u četiri sata izjutra uhapšen je, još na spavanju, moj otac, funkcioner Socijaldemokratske parhje Njemačke. Probudio sam se, nebo je u prozoru bilo črno, galama i korači. U susjednoj sobi netko je bacao knjige na pod. Glas svoga oca razabirao sam jasnije od tudih glasova. Ustao sam iz kreveta i pošao do vrta. Vidio sam kroz jednu pukohnu kako neki čovjek oca udara u lice. Drščuči, s dekom navučenom do brade, ležao sam u krevetu kada su otvorena vrata moje sobe. U vratima je stajao moj otac, iza njega neznanci, ogromni, u smedim uniformama. Bila su trojica. Jedan je rukom pridržavao vrata. Moj je otac bio osvijetljen s leda i nišam mogao vidjeri njegovo lice. Cuo sam kako riho izgovara moje ime. Nišam odgovorio i ležao sam posve mirno. Tada je otac rekao; on spava. Vrata su se zatvorila. Slušao sam kako ga odvode, a potom sitne korake moje majke koja se vratila sama. 2 Moji prijatelji, sinovi jednog sitnog činovnika, objasnili su mi nakon hapšenja moga oca da se više ne smiju igrati sa mnom. Bilo je to jednog prijepodneva, snijeg je ležao u uličnim kanalima i pirio je hladan vjetar. Našao sam prijatelje u dvorištu kako sjede na drvenim sanducima u šupi za alai. Igrali su se olovnim vojnicima. Več pred vratima čuo sam

tutnjavu topova. Rada sam ušao, oni su zanijemili i pogledali jedan drugog. A onda su nastavili igru. Olovni su vojnici bili postavljeni u bojnom poretku jedni spram drugih i dječaci su naizmjenično kotrljali kuglice u protivnički tabor. Pri tom su grmjeh iz topova. Oslovljavali su se s gospodine generale i nakon svakog bacanja trijumfalno izvikivali broj poginulih. Vojnici su umirali kao muhe. Borba se vodila za jedan puding. Jedan od generala naposljetku je ostao bez vojnika, njegova cjelokupna armija ležala je na tlu. Time je odlučen pobjednik. Poginuli su odletjeli, izmiješani prijatelji i neprijatelji, zajedno s preživjelima, u kartonsku kutiju. Generad su ustali. Oni sada odlaze na doručak, rekao je pobjednik, a, več u prolazu, ja ne smijem poči s njima jer se ne smiju igrati sa mnom pošto je moj otac zločinac. Moja mati mi je rekla tko su zločinci. Ali i to, da nije dobro da se oni imenuju. Zato sam to presuho pred svojim prijateljima. Oni su to saznali dvanaest godina kasnije, kada su ih veliki generali poslali u vatru, pod grmljavinom bezbrojnih stvarnih topova, u posljednjim strašnim bitkama drugog svjetskog rata, übijajuči i umiruči. 3 Godinu dana nakon očeva hapšenja dobila je majka dopuštenje da ga posjeti u logoru. Putovali smo uskotračnom željeznicom do posljednje Staniče. Cesta se zavojito penjala uz brijeg, pored pilane s mirisom na svježe drvo. S omanje zaravni na vrhu brijega put se spuštao prema logoru. Postrance su ležala neobrađena polja. A onda smo stajah pred širokom kapijom od pletene žice, sve dok nisu doveli mog oca. Gledajuči kroz žicu vidio sam ga gdje dolazi logorskom cestom, pokrivenom šljunkom. Što je više prilazio, išao je laganije. Logoraška odječa bila mu je preširoka tako da je izgledao veoma malen. Kapiju nisu Divorili. Kroz gusto isprepletenu žicu nije nam mogao pružiti ni ruku. Prišao sam tik do kapije da bih posve vidio njegovo upalo lice. Bio je vrlo blijed. Ne mogu se sjetiti o čemu smo pričali. Iza mog oca stajao je naoružani stražar, okruglog i rumenog lica. Želio sam da mi je otac morska psina Roja je rastrgala četrdeset kitolovaca (A ja da sam naučio plivati u njihovoj krvi) Moja mah plavetni kit moje ime Lautréamont Umro u Parizu 1871. nepoznat 4 Pošto je bila njegova žena, moja je mah ostala bez posla. Zato je prihvatila ponudu jednog tvorničara koji je do 1932. bio član Socijaldemokratske partije. O podnevu sam smio jesti za njihovim stolom. I talco sam svakog podneva upirao o željeznu kapiju pred kučom dobročinitelja, ulazio širokim kamenim stepenicama do prvog kata, oMijevajuči pritiskivao bijelo dugme na zvonu, djevojka s bijelom pregačom odvodila me u blagovaonicu a tvorničeva žena smještala za veliki stol, ispod slike koja je predstavljala malaksalog jelena na koga su se bacili psi. Okružen gojaznim pojavama domačina, jeo sam ne dižuči pogleda. Bili su ljubazni prema meni, raspitivali se o