Bitef

1994 Režira u Berliner Ensamblu svoj komad Kvartet, sa glumcima Marianne Hoppe i Martinom Wuttkeom. 1995 Već teško oboleo, režira s velikim uspehom u Berliner Ensemblu Brechtov komad Zadrživi uspon Artura Uija, sa Wittkeom u naslovnoj ulozi. Umire 30. decembra u Berlinu. Sahranjen je 16. januara 1996. godine na berlinskem Dorotheenstädtische groblju. Za sobom je ostavio svoju treču suprugu Brigitte sa malim detetom. ■ Jovan Cirilov

U srpanjskim nočima bez gravitacije Kada se groblja pretaču preko ograda Dolazi k meni mrtvi cipelo-krpač Moj djed što popio je mnoge batine SJECANJE NA DJEDA Djed mi je umro kada sam imao sedamnaest godina. Moja mati priča o njemu: nikada nije bolovao, samo na kraju nije bio u glavi baš posve u redu. Danas, pet godina kasnije, znam što to nije bilo u redu. Njegov otac je umro rano. Za pogreb mrtvog hranioca ni mjesto u zemlji badava, morao se prodati ormar, dio çorodicnog naslijeđa. Zena, sama s djetetom, provela je citavo desetlječe za šivaćom mašinom, šivajući košulje pri slaboj svjetlosti, tako da u desetoj godini isprva nije vidjela ušicu na igli, potom poluzavršenu košulju, da bi naposljetku ostala bez vida. Doktor je preporučio operaciju, ali nije donio i potreban novae. Tako je operacija morala izostati. Moj djed se brinuo o njoj kao o djeteta, do svoje četrnaeste godine. Tada je umrla. U vrijeme šegrtovanja kod nekog postolara radio je za džeparac, gladovao, na što je bio naviknut, i primao batine: majstor, otvrdnuo poput kamena za naukovanje pod istim okolnostima, samo je prenosio svoje iskustvo. Zlostavljani je naučio primati udarce, u najboljem slučaju i dijeliti ih, ali ne u pravom smjeru. Nije bio osobito sposoban. Nije postao čak ni majstor, jer ispit je koštao mnogo novca, Postao je radnik u tvornici cipela. S dvadeset godina se oženio. Žena mu je bila kčerka bogatog Seljaka, ali u brak nije donijela ništa, jer je seljak bio protiv siromašnog mladoženje. On, koji se od malih nogu uvježbao u umjetnosti gladovanja, bio je ženi dobar učitelj, i ona je učila brzo. Imali su desetero djece. Dvoje su rano umrli, a osmero su uspjeli prehraniti, Kada se govori o djetinjstvu, moja majka rado pripovjeda o usoljenoj haringi. Na dugoj vrpci bila je ovješena o strop i morala je ondje visiti cijeli tjedan, Samo na dan isplate dolazi nova. Tri puta dnevno obilazi je procesija gladnica i otkida »svako po malo«. Nakon bankrota tvornice

cipela u prvotn syjetskom rata zaposlio se moj djed na mostogradnji. Nakon nesreče na poslu, pada sa skele u kamenito korito rijeke siromašne vodom, bio je otpušten. Sa iste skele strmoglavila su se u kratkom razmaku još trojica radnika. Dvojica su bila otpuštena, a treči je umro na mjesta nesreče. Otpušteni su poveli proces: gradevinska firma je na skelama uštedjela previse drveta i morala je piatiti. Poginulome je dokazana nepažnja. Moj je djed, nagovaran da također podigne tažbu, rekao: ja ne želim sukob. Još dvadeset godina poslije nesreče imao je oštre bolove u ledima pri promjeni vremena. Govorio bi tada: sve ima svoju dobru stranu. Za njega je sve imalo svoju dobru stranu. Prinuden da jede suhi kruh, čovjek nauči da ga cijeni; bez posla, ima vremena da traži gljive; u akordu ne ostaje vremena za razmišljanje koje ionako samo stvara nemir; kada je rat, svi imaju manje. (Bogatije postavljene stolove on nije vidio, a da su mu ih i pokazali, ni onda ih ne bi vidio.) Bio je u dobrim odnosima s »boljim ljudima«. Bolji su oni koji nisu radnici. Poduzetnici iz njegova mjesta, u pravilu vezani uz narod, rado su dopuštali da ih vide u razgovoru s običnim ljudima, posebno starijim. U nemirnim vremenima nakon 1918., kada su se i u Saskoj radnici borili za bolji život, krpio je on cipele štrajkašima i štrajkbreherima, izdajicama jednako kao i postojanima, jeftinije od bilo koga. Radionica mu je bila u uglu kuhinje. Tada je počeo takoder odlaziti u crkvu, ako bi ga žena zamolila, mada mu to nije ništa značilo. Nakon što su djeca bila zbrinuta, odlazio je subotom u gostionicu. Nije ga to mnogo stajalo, jer nije mnogo ni podnosio. Nije bio za Hitlera. Kada je postalo opasno ne biti za Hitlera, govorio je, kad mu se nešto nije dopadalo, da Hitler sigurno ne zna za to, a kada je moj otac po drugi put dospio u zatvor je se nije mogao pomiriti s novim poretkom: ma šta on ne šuti, treba šutjeti, sada je takvo vrijeme. Sječam se još da sam s osam godina, kod njega na raspustu, jednoga dana zabio u pod dobro tace cavala. Kada je djed to otkrio, izvukao ih je i pokušao izravnati, ali rekao nije ništa. U to vrijeme željezo se ponovo koristilo za velike, leteče cavie, namijenjene da probiju živa, neuštavljenu kožu, a obični čavli postali su rijetki. Nakon drugog svjetskog rata, u pravim teškim mjesecima, dogodilo se nešto nepojmljivo: moj djed, čitavog svog života strpljiva tegleča životinja, izgubio je na kraju strpljenje. Iz pisarna koje je njegova žena pisala mojoj majci u Mecklenburg progovara strah od Boga koji bi mogao kazniti rauža. Pisala je da je on zgriješio i da ga se odrekla da ne bi bila kažnjena zajedno s njim. To ne znači da je zaslužila prezir: ona je naprosto vjerovala u pakao. Brača i sestre moje majke doživjeli su taj slučaj više s komične strane. Najstariji brat je pisao: mora se priznati da otac nije više sasvim pri zdravoj pameti. Zato misli samo na sebe. Kao da je sam na svijetu. Uvrtio je sebi u glavu, na