Bitef

koljena, a ako bi mi uspjelo ustatin pobječi prije nego se on probudi, übrzo bih iza sebe čuo njegovo tugaljivo drhtanje. Izdirao sam se na njega. On je stajao preda mnom i gledao me zahvalno svojim vodnjikavim psečim očima. Više se ne sječam da li sam ga i popljuvao. Udariti ga nišam mogao: kako udariti kokošku? Nikada moja želja da übijem nije bila toliko žestoka. Übio sam ga bajonetom koju je iskobeljao iz unutrašnjosti svoga šinjela da bi sa mnom podijelio svoju poslednju konzervu mesa; ja sam jeo prvi jer sam se gadio njegove sline; zario sam mu bajonet izmedu šiljatih lopatica prije no što je on došao na red i gleđao sam bez žaljenja njegovu krv kako se svjetluca u travi. Bilo je to na željezničkom nasipu nakon što sam ga udano nogom ne bi li otišao drugim putem. Umlatio sam ga njegovom vojničkom lopaticom kada je pravio nasip protiv vjetra koji je pirio ravnicom u kojoj smo morali zanočiti. Nije se branio kada sam mu lopaticu istrgnuo iz ruke, nije čak ni kriknuo dok je gledao list lopate kako se približava. Mora da je to očekivao. Samo je rukama zaklonio glavu. U mraku koji se naglo

spuštao s olakšanjem sam gledao kako maska erne krvi briše njegovo kokošje lice. Jednog sunčanog dana u svibnju gumno sam ga s mosta koji je bio miniran. Pustio sam ga da ide sprijeda, on se nije osvrtao i jedan udarac u leda bio je dovoljan; rapa od eksplozije bila je široka dvadeset metara a most dovöljno visok za smrtonosni pad, dolje je bio asfalt. Promatrao sam krivulju njegova pada, šinjel mu se naduo poput jedra, bočno veslo prazne provijantske torbice, smrtonosno prizemljenje. A onda sam ja prekoračio praznimi: raširio sam samo rake i poletio zrakom kao andeo. U mojim snovima nema više mjesta za nj otkako sam ga übio (tri puta). San. Ulazim u staru kuču proraslu drvečem, zidovi razoreni i obgrljeni korijenjem, ulazno stepenište nad kojim je na užadima ovješena gola žena bujnih grudi i nogu. (Možda se održava u torn položaju i bez potpore: lebdeči.) Nada mnom su ogromne butine, razjapljene poput makaza u koje svakom stepenicom sve dublje ulazim, crn i divlji gustiš stidnih dlaka, sirovost stidnih usana. ■ 1975. Heiner Müller