Bitef

željeznicom do Charlottenburga, spustio se širokom ulicom pored ruševina i drvenili trupaca, u bolnici su me vodili dugim svijetlim hodnikom do staklenih vrata zaraznog odjek. Pozvonio sam. Iza staHa se pojavila medicinska sestra, nijemo kimnula kada sam pitao za svoga oca, otkoračala niz dugi hodnik i nestaia u jednoj od posljednjih soba. Tada je došao moj otac. Izgledao je malen u prugastoj pidžami koja mu je bila preširoka. Njegove papuče Hapale su po kamenim pločicama. Stajah smo tako, medu nama staklo, i gledali se. Njegovo mršavo lice bilo je blijedo. Morali smo govoriti vrlo glasno. On je prodrmao zaMjučana vrata i pozvao sestru. Ona je došla, odmahnula glavom i otišla. Slegnuo je ramenima, gledao me kroz staklo i šutio. Cuo sam kako u nekoj bolesničkoj sobi plače dijete. Dok sam odlazio, gledao sam ga kako stoji za staklenim vratima i maše. Izgledao je star u svjetlosti koja je dopirala s velikog prozora u dnu hodnika. Vlak je vozio brzo pored ruševina i gradilišta, u željezno-sivoj svjetlosti jesenjeg dana. ■ 1958. Heiner Müller

PRIJAVA SAMOUBOJSTVA Kada sam došao kuči, ona je bila mrtva. Ležala je na kamenom podu kuhinje, napola na stomaku, napola na boku, s jednom nogom podvijenom kao u snu, s glavom u bližini vrata. Sagnuo sam se, okrenuo njezino lice iz profila i rekao joj ime kojim sam je oslovljavao kada smo bili sami, Imao sam osječaj da se igram kazališta. Vidio sam samog sebe, oslonjenog o dovratnik kako upóla s dosadom, upóla s uživanjem promatram nekog čovjeka koji je oko tri izjutra čučao na kamenom podu svoje kuhinje, nadnesen nad svojom Ženom, možda bez svijesti, a možda več mrtvom, koji joj je svojim rukama izdigao glavu i govori s njom kao što se govori s lutkom, dok sam ja bio jedina publika. Lice joj je bilo u grimasi, gornji red zubi iskrivio se u rastvorenim ustima kao da je vilica iščašena. Kad sam je podigao, čuo sam nešto poput stenjanja, koje se činilo da dolazi više iz njene utrobe nego li iz usta, u svakom slučaju odnekle izdaleka. I ranije sam je nalazio gdje leži kao mrtva, kada bih dolazio kuči i podizao je sa strahom (nadom) da je mrtva, a sada je to užasno stenjanje zvučalo umirujuče, kao odgovor. Kasnije mi je liječnik objasnio: neka vrsta podrigivanja, prouzrokovana promjenom položaja, ostatak udahnutog zraka, ili plin istisnut iz pluča. Ili, nešto torne slično. Odnio sam je u spavaču sobu, bila je teža nego inače, naga pod jutarnjim ogrtačem. Kada sam svoj teret spustio na krevet, iz usta joj je ispala zubna proteza. Mora da se otkačila, u agoniji. Sada sam znao što joj je iznakazilo lice. Inače nišam znao da je nosila protezu, Vratio sam se u kuhinju i isključio

plin, a onda, nakon jednog pogleda na njeno prazno lice, dohvatio telefon, razmišljajuči sa slušalicom u ruci, o svom životu s pokojnicom, odnosno o različitim umiranjima koje je ona tijekom trinaest godina bezuspješno tražila, sve do ove današnje uspješne noči. Pokušavala je žiletom: pošto je presjekla žile na jednoj ruci, dozivala me i pokazivala krv. S užetom, nakon, što je zaključala vrata, ali, s nadom ili iz rastresenosti, ostavila otvoren prozor do kojega se moglo doči s krova. Pomoču žive iz toplomjera koji je razbila u tu svrhu. Tabletama. Plinom. Skočiti s prozora ili balkona namjeravala je samo kada sam ja bio kod kuče. Nazvao Sam jednog prijatelja, jer još uvijek nišam mogao pojmiti da je mrtva i da treba izvijestiti nadležne, a tek onda hitnu pomoč. »Jeste li vi ludi smjesta ugasite cigareto inače ste mrtvi da najmanj e prije dva sata alkohol srce niste li primijetili da vaša supruga gdje je pismo zar nije ostavila pismo gdje ste vi bili od tada do tada devet sati izjutra soba dvadesetitri poziv na sud leš če biti odvežen autopsija bez brige ništa se neče vidjeti«. Cekanje na mrtvaška kola, u susjednoj sobi mrtva žena. Nepovratnost vremena. Vrijeme übojice: ugasnula sadašnjost u stisci prošlosti i budučnosti. Otiči u susjednu sobu, još jedanput (triput) pogledati umrlu, golu pod pokrivačem. Rastoča ravnodušnost prema tome-tu, s cime moji osječaji (bol žalost požuda) nemaju više ništa zajedničko. Prevuči pokrivač (treči put) preko tijela koje če sutra rasporiti, preko praznoga lica. Pri trečem obilasku prvi tragovi trovanja: poplavila. Nazad u čekaonicu (po treči put). Moja prva misao na vlastitu smrt (druge niti nema), u stiješnjenoj trokatnici u Saskoj, u malenoj spavaonici, meni pet ili šest godina, samo u ponoči na neizbježnom nočnom sudu, mjesec u prozoru. »Ja sam bio taj koji je držao mačku pod noževima drugara u igri / ja sam bacio sedmi kamen na lastavičje gnijezdo i sedmi je bio taj koji je pogodio / slušao sam pse kako laju u selu dok je mjesec stajao / bij el naspram prozora sobička u snu / bij ah li lovac progonjen od vukova sam medu vukovima / prije usnuča ponekad slušao sam iz staja njisku konja«. Doživljaj univerzuma sa nočnog marša po željezničkom nasipu u Mecklenburgu, u tijesnim čizmama i preširokoj uniformi: potmula praznina. Kokošje lice. Negdje na puta kroz poslijeratno rasulo prilijepio se uz mene, mršavog obličja, u drhtavu vojničkom šinjelu koji se vukao po zemlji, s velikom vojničkom kapom na sitnoj ptičjoj glavi i torbakom do koljena: dijete u sivo-maslinastome. Trapao je pored mene, nijemo; ne mogu se sjetiti daje prozborio i jedne riječi, samo kad bih ja hodao brže, ili čak trčao da bih ga se otarasio, ispuštao je dahčuči tugaljive glasove. Nekoliko puta sam več povjerovao da sam ga zauvijek skinuo s vrata, bio je tek točka u ravnici za mojim ledima, a onda više ni to; ali po mraku me sustizao i najkasnije kada bih se budio, na nekom sjeniku ili na otvorenom, ponovo je ležao pored mene, umotan u svoj izbušeni šinjel, sa svojom ptičjom glavom u višini mojih