Bitef

KPGT Beograd Jugoslavija

OPIS SLIKE

27. septembar 1996. u 23:00 Pisac: Heiner Müller Prevodilac: Branka Jovanovič Reditelj: Filip Gajič Scenograf: Filip Gajič Kostimograf: Dejan Pantelič Dizajn svetla: Srdan Jovanovič Asistent režije: Darko Indic Učestvuju: Eva Ras, Tanja Kecman, Aleksandar Rrstajič, Stanko Bogojevič, Božidar Pavičevič-Longa, Mirela Pavlovič, Danica Radulovič, Dara Šukovič. Predstava traje oko 60 minuta, ■

CITAT IZ TEKSTA ...Tekst opisuje predeo s onu strami smrti Radnja je proizvoljna, jer su sekvence prošlost, eksplozija sečanje u jednoj odumrloj dramskoj strukturi. ■

REDITELJ O PREDSTAVI Opis slike je slika o torne kako bi slika mogla da izgleda. ■

OPIS SLIKE Predeo izmedu stepe i savane, nebo pruski piavo, dva ogromna oblaka plove po njemu, kao da se drže na

žičanom skeletu nepoznatog načina izrade, levi, veci, mogao bi da bude gumena životinja iz nekog luna-parka koja se otkinula sa uzice, ili komad Antarktika u letu ka domovini, na horizontu zaravnjen planinski venae, desno, u pejsažu je drvo, ako se bolje zagleda u stvari tri drveta različite risine, slična pečurki, stablo uz stablo, možda iz jednog korena, kuča u prvom planu, pre industrijski proizvod nego delo nečije ruke, verovatno beton: jedan prozor, jedna vrata, krov skriven u krošnji drveta koje stoji ispred nje obrastajuči je, ono ne pripada istoj vrsti kao grupa drveča u pozadini, njegovi su plodovi naizgled jestiri, možda su pogodni da otruju goste, staklena kupa na baštenskom stolu, delom u seni krošnje, u njoj čeka spremno šest ili sedam egzemplara voča, sličnog limunu, po položaju stola, grub komad ručne izrade, ukršteni nogari od raladog neodeljanog brezovog stabla, moglo bi se zaključiti da sunce ili ono što baca svetlost na ovaj predeo u trenutku slike stoji, u zenitu, možda je SUNCE tamo uvek i U VEČNOSTI, da se ono kreče ne može se dokazati ni po čemu iz slike, a možda i oblači, ako su oblači, lebde u mestu, možda ih žičani skelet pričvrščuje za piavo obojenu dasku sa proizvoljnom oznakom NEBO, na jednoj grani stoji ptica, lišče skriva njen identitet, možda je kraguj, možda paun, ili kraguj sa paunovom glavom, pogled i kljun upereni u Ženu koja vlada desnom polorinom slike, njena glava preseca planinski venae, lice blago, veoma mlado, dugačak nos, otok u korenu, možda od udarca pesnicom, pogled uprt u zemlju, kao da ne može da zaborari neku sliku, ili ne želi da vidi neku drugu, duga kosa, sa plavim ili sedim pramenorima, ne razaznaje se u oštroj svetlosti, odeča: krzneni ogrtač pun rupa, krojen za šira ramena, preko iskrzane tanke bluze, verovatno lanene, iz preširokog, na jednom mestu poderanog rukava loman članak podiže ruku ka srcu, tj. levoj dojci, gest odbrane ili gest jezika gluvonemih, odbrana od poznatog užasa, nasrtaj, udarac, übod, pucanj, rana ne krvari riše, ponavljanje je besmisleno tamo gde za strahovanje nema mesta, lice žene je čitljivo, ako je druga pretpostavka tačna, lice pacova, andeo glodara, vilica melje lešine reči, dubre jezika, levi rukav ogrtača risi pocepan, kao posle nesreče ili prepada nečeg rastržučeg, životinje ili mašine, čudno da ruka nije povredena, ili su možda zagasite mrlje na ruci usirena krv, možda gest dugoprste desne ruke potice bola u levom