Bitef

ramenu, možda ruka visi iz rukava tako mlitavo jer je slomljena, ili je nepokretna zbog rane nego u mesu, ruka je tamo gde počinje saka, presečena ivicom slike, saka bi mogla da bude kandža, (možda zakoreo) patrljak, možda kuka, žena do iznad kolena nije nigde, amputirana je ivicom slike, možda izrasta iz zemlje kao što muškarac izlazi iz kuće ili nestaje u zemlji kao muškarac u kuči, sve dok ne počne nezaustavljivo fcretanje koje smrskava okvire, let, pokretački mehanizam korenja rasipa grumenje zemlje i podzemnu vodu, vidljivo između dva pogleda, kada se oko, VIDEVŠI SVE, žmirkajuči sklapa pred slikom, između drveta i žene široko otvoren veliki, jedini, prozor, zavesa se leluja spolja, izgleda kao da oluja nakazi iz kuče, na drveču ni traga od vetra, možda žena privlači ili izaziva svojom pojavom oluju, koja je u pepelu kamina čekala da se ona pojavi, šta ili ko spaljen, dete, druga žena, ljubavnik, ili je pepeo stvarni ostatak nje same, telo pozajmljeno iz fundusa groblja, čovek u dovratniku, desno stopalo do pola još na pragu, levo več čvrsto na smedoj, travom prošaranoj zemlji, sprženoj nepoznatim suncem, u ispruženoj desnoj ruci zahvatom lovca drži ptiču, tamo gde se otkida krilo, leva ruka, sa predugtim, krivim, mlohavim prstima mkuje perje nakostrešeno samrtnim strahom, kljun ptice je razjapljen u, za gledaoca bezglasan, krik, nem i za ptiču u krošnji, nju ne zanima druga priča, skelet njenog saplemenika na črno izbrazdanom unutrašnjem zidu, vidljiv kroz četvorougao prozora, koji ona sa svog drveta ne vidi, a ne bi imala nikakvu vest za nju, muškarac se smeši, njegov korak je poletan, korak plesača, ne može se odgonetnuti da li je več video Ženu, možda je slep, njegov osmeh je predostrožnost slepog, on vidi nogama da mu se kamenje smeje, osmeh übice koji kreče na posao, šta če se dogoditi sa stolom sa ukrštenim nogarima, sa kupom voča i prevrnutom čašom u kojoj pljuska samo još ostatak črne tečnosti koja se razliva po stolu, kaplje niz ivicu i širi ispod stola po zemlji u baru, prednja stolica, sa visokim naslonom se po nečemu izdvaja: njene četiri noge su do pola uvezane žicom kao da se predupreduje njen lom, druga stolica leži bačena desno iza drveta, naslon polomljen, žičana zaštita izuvijana, nikakav četvorougao, možda ranije pokušaj! da se učvrsti, koji teret je jednu stolicu polomio, a drugu rasklimao, možda übistvo, ili divljački polni akt, ili oboje ujedno, mušakarac na stolici, žena na njemu, njegov ud u njenoj vagini, žena, još uvek teška od zemlje groba iz koga se iščupala da bi posetila muškarca, i od podzemne vode koja natapa njen krzneni ogrtač, njeni pokreti u početku blago njihanje a zatim sve divljije jahanje, onda orgazam sabija muškarčevu kičmu u naslon stolice koja, lomeči se, popusta, a ženina leda u ivicu stola, čaša sa vinom se prevrče, kupa puna voča počinje da Mizi po stolu, u trenutku kada se žena baci napredi njene ruke zgrabe muškarca, njegove ruke ispod krznenog pgrtača nju, on zagrize njen, ona njegov vrat, zaustavlja se na ivici, ili žena

sedi na stolici, stoječi iza nje muškarac polaže ruke, palač u palač, oko njenog vrata, u početku kao u šali, srednji prsti se tek dodiruju, a onda, kada se žena odupre o stolicu, zarije nokte u njegove mišice, vena na vratu nabrekne, krv jurne u glavu, lice pomodri, njena noga udara u sto, čaša sa vinom se prevrče, kupa počinje da Mizi, kada übica sMopi krug, palač u palač, prst i u prst i ženine ruke puste njegove mišice a tiho krckanje grMjana ili vratnog pršljena označi kraj njegovog posla, možda u trenutku kada muškarac povlači svoje ruke, naslon stolice popušta pod težinom mrtvaca, žena pada napred, sa modrikasto crvenim licem, na čašu sa vinom, tamna tečnost, vino ili krv, počinje da traži svoj put u zemlju, možda hrzava senka na njenom vratu ispod brade potice od noža, dronjci spečene krvi iz rane oko vrata, pramenovi kose na desnoj strani lica su črni i slepljeni skorelom krvlju, trag levorukog übice koji stoji na pragu vrata, njegov nož piše zdesna na levo, biče mu još potreban, nož klobuči tkaninu njegove jakne, kada se slomljena čaša ponovo sastavi, žena sedne za sto, bez ožiljka na vratu, hoče li to biti žena, žedni andeo koji ptici pregriza grMjan i iz otvorenog grla toči krv u čašu, hranu mrtvaca, nož nije namenjen ptici, lice muškarca sve do očiju ima boju zemlje, čelo i vidljiva ruka, drugu ruku skriva perje, krečno su beli, izgleda da on svoje spoljne poslove obavlja u rukavicama, zašto ne i u trenutku slike, i nešto kao nekakav šešir protiv zažarene zvezde koja obasjava predeo i bledi njegove boje, šta bi mogao biti njegov posao, zanemarimo njegovo možda svakodnevno übijanje žene koja možda svakodnevno ustaje iz mrtvih, u ovom predelu se životinje javljaju samo kao oblači, nijedna ruka ih ne može dosegnuti, ptica u drvetu je poslednja rezerva, namamljena i uhvačena zviždukom, nema potrebe da se trava cupa, SUNCE, možda mnoštvo SUNACA, je prži, plodovi pticinog drveta se brzo oberu, da li su mlohavi prsti übice ispleli gvozdenu mrežu oko zaravnjenog planinskog venca kroz koju nezaštičen štrči samo jedan krečno-beli planinsM vrh, zaštita protiv odrona kamenja, koji izazivaju seobe mrtvih u dubini zemlje, oni su tajni otkucaji pulsa planete na koju se slika odnosi, zaštita sa izvesnim izgledom na trajnosti dok rast groblja neznatnem težinom, možda zločinca na pragu, možda brzo svarene ptice u drvetu, za njen skelet postoji mesto na zidu, ne dostignu svoju granicu, ili se kretanje, kada su svi mrtvi na broju, odvija unatrag, razmileli mrtvaci u vihoru vaskrsenja, koji isteruje zmije iz planine, možda je žena sa pritajenim pogledom i ustima kao siskom MATA HARI podzemlja, izvidačica koja priprema teren na kome treba da se održi veliM manevar koji ponovo prevlači izgladnele kosti mesom, meso kožom, protkanom venama koje upijaju krv iz zemlje, povratak utrobe iz ništavila, možda je andeo ispod svoje odežde šupalj jer se mesarnica ispod zemlje prazni i ne daje više trupla, ZLIM PRSTOM mrtvaci prete policiji neba, vesnici i NEVESTI VETRA koja meso prirodnih neprijatelja