Bitef

vaskrsenja napinje vetrom u kome oni borave, on ih kao oluju veje u klopku, strela zavese pokazuje na Ženu, možda je i übica samo mrtvac na službenoj dužnosti, uništenje ptice njegov (tajni) nalog, laki korak plesača ukazuje na skoro kraj posla, možda se žena več vrača sa puta, natrag u zemlju, trudna od oluje semena ponovnog rodenja nastalog eksplozijom moštiju, iveije kostiju, srž, zalihe vetra odreduju rastojanje između delova, iz kojih če se možda, kada ih zemljotres nakon premeštanja vazduha za disanje, raznese kroz opnu planete, sastaviti CELINA, oplodnja zvezde njenim mrtvacima, prvi znak su oblači sa skeletima od žice, u stvari napravljenim od nerava koji prethode kostima, odnosno paučine koštane srži, poput mreže, bez vidljivog korenja, koja puzi uz bungalov, ispunivši njegovu unutrašnjost do tavanice, ili zamršene žice na stolicama, ili je sve drugačije, celična mreža je samo hir nemarne olovke, koja lose izvedenom šifrom uskračuje planinama plastičnost, možda proizvoljnost kompozicije sledi neki plan, možda drvo stoji na nekakvoj ploči, odsečenih korenova, možda su ona tri drveta iz pozadine pečurke sa neobično dugačkim drškama, rastinje neke klimatske zone koja ne zna za drveče, kako se betonska gromada našla u ovom predelu, nikakav trag transporta ili vozila, REKAO SAM TI DA SE NE VRAČAŠ, ŠTO JE MRTVO MRTVO JE, nikakav trag vuče, možda je kuča od naboja pala sa NEBA, ili je spuštena iz vazduha koji udišu samo mrtvaci, pomoču kraka koji se pokreče iz neke čvrste tačke na NEBU, nazvane Tamo, nije li planinski venae muzejski eksponat, pozajmica iz nekog podzemnog izložbenog prostora, u kome se čuvaju planine pošto na svom prirodnom mestu ometaju niški let andela, možda je »cela« slika pokušaj prve postavke, grubost zamisli izraz prezira prema zamorčičima, muškarcu, ptici, ženi, crpka krvi svakodnevnog übistva, muškarac protiv ptice i žene, žena protiv ptice i muškarca, ptica protiv žene i muškarca, snabdeva planetu

gorivom, MOZDA JE KRV MASTILO, KOJE SVOJ ŽIVOT NA PAPIRU OPISUJE BOJAMA, njegovo nebo takođe ugrožava izbledelost zbog vasfcrsenja mesa, traže se: praznina u sledu dogadaja, Drugo u povratku Istog, zamuckivanje u nemom tekstu, rupa u večnosti, možda iskupljujuča GRESKA, možda rasejani pogled übice, kada rukama, oštricom možda proverava vrat žrtve na stolici, prema ptici, u praznimi predela, možda oklevanje pred činom, zatvaranje očiju pred mlazom krvi, smeh žene koji za trenutak labavi stezanje vrata i ruka sa nožem je zadrhtala, privučena bljeskom ostrice, ptica se obrušava, sleče na muškarčevu lobanju, dva udarca kljunom desno i levo, posrtanje i urlik oslepelog krv brizga u kovitlac oluje koje traži Ženu, strah da se greška ne desi u trenutku treptaja, da se uski prorez na oku ne otvori u vremenu izmedu dva pogleda, nada je u ostrici noža koji se sa sve večom pažnjom i umorom sve biže vrti, munjevita nesigurnost u izvesnosti: ÜBISTVO je zamena polova, STRAN u SOPSTVENOM TELU, nož je rana, potiljak, sečivo, spada li i pogrešivi nadzor u plan, na kakvoj napravi je pričvrščeno sočivo koje isisava boje iz pogleda, u kojoj očnoj duplji je razapeta mrežnjača, KO ILI STA pita za sliku, BITI U OGLEDALU, možda je muškarac sa korakom plesača ja, njegovo lice moj grob, ja žena sa ranom na vratu, u levoj i desnoj rud raspolučena ptica, krv na usnama, JA ptica koja pismom svoga kljuna pokazuje übici put u noč, JA sledena oluja. OPIS SLIKE može da se čita kao slikanje Alkestide. Citirani su: NO - igra KUMASAKA, 11. pevanje ODISEJE i Hičkokove PTICE, Tekst opisuje predeo s onu stranu smrti. Radnja je proizvoljna, jer su sekvence prošlost, eksplozija sedanja u jednoj odumrloj dramskoj strukturi. ■ Opis slike, Bildbeschreibung, Heiner Müller