Bitef

Prvi deo: 25. septembar u 16:00 Drugi deo: 26. septembar u 16:00 Deutsches Theater Berlin Nemačka Heiner Müller:

DIE HAMLETMASCHINE ■ HAMLETMAŠINA

Režija: Heiner Müller Scenografija: Erich Wonder Kostimi: Christine Stronberg Maske: Wolfgang Utzt Uloge: Hamlet: Ulrich Mühe Klaudije: Jörg Gudzuhn Duh: Stephan Suschke Polonije: Dieter Montag Laert: Michael Kind Horacije: Martin Wuttke Rozenkranc: Frank Lienert Gildenštern: Thomas Neumann Gertruda: Dagmar Manzel Ofelija; Margarita Broich Premijera: 24. mart 1990 Traje: oko 6 časova ■

HAMLET IZMEDU STAUINA I KOHLA Heiner Müllerova verzija Hamleta je ispao monstruozno hrabri poduhvat: probe su trajale pola godine, a predstava traje 8 časova (bez pauza 6). lako je projekat započet pre »prevrata«, može da se shvati i kao komentar najnovijih dogadaja u DDRu. Počinje prologom: Horacijevim rečima o predznacima propasti nekada močnog Rima, kakvi se sada nadvijaju i nad »našim narodom« (Istočnim Nemcima). Sve se to čuje iz glasnogovornika nad glavama gledalaca. A on se nalazi u nekoj vrsti giljotine, koja je kao i rotirajuči u publiku upereni reflektor, montiran na

dugoj gvozdenoj šipki iznad partera. Pored nje se klati pozlačeni lanac; namenjen proletarijatn DDRa od strane kapitalista. Kada se pojavi duh Hamletovog oca - gola prilika, mestimično prekrivena samo ponekim detaljem oklopa - čuju se kao sa oštečene gramofonske ploče odlomci reportaža sa Staljinovog pogreba. Time je fiksirana polazna tačka napetog luka u koju je Müller smestio svoju interpretaciju Hamleta kao istorijskog uporedenja sa sadašnjošču. U završnoj sceni se u pozadini pozornice pojavljuje vitez u sjajnom oklopu koji kao daje dolutao iz nekog Spielbergovog science-fiction filma. On pred Hamletovim licem drži zlatnu ploču, dok danski princ koji se podigao iz mrtvih, citira Fortinbrasovu žalopojku Zbigniewa Herberta: Danska je zaista zatvor, i zato sada treba nači bolji zatvor. Zlatni, verovatno. Pojava viteza, kod Shakespearea je to Fortinbras, simbolizuje uzaludnost pokušaja da se trulo u državi savlada sopstvenim snagama. Ko želi, može da asocira na izbore u DDRu. Naravno, da je Danska za Midiera DDR, a Hamlet intelektualac u zupčaniku politike koju on prozire, ali nije sposoban da se u nju umeša i čija on, na kraju, postaje žrtva. U svom širokom crnom ogrtaču - mogao bi da bude i mladič sa prenclauerskog brda, gde dañas u nastanjenim kučama, uz DDR simbole vise i črne zastave anarhije. Rozenkranc i Gildenštern su primer kako se bezazleni mladiči zbog vere u autoritet, pretvaraju u denuncijante - koliko li ih je radilo za STASI. Jörg Gudzuhnov Klaudije je mudri predstavnik moči, a na njegovoj strani je i Dieter Montagov Polonije (sa Hindenburgovom maskom), kao marljivi dvoranin sa izražavanjem i govorom hladnokrvnog menadžera jednog koncerna. Obojica su se, kao i svi ostali, sasvim približili našem vremenu i zato ih možemo identifikovati kao zastupnike današnjih vladajučih sistema. U Heiner Müllerovoj Hamletmašini (1977) integriranoj u Shakespearov Hamlet i izvedenu u DDRu Mühe i Gudzuhn, stoje u centru očajničkog Manifesta protiv iluzije nevinosti. Žene, nasuprot njima, deluju kao čiste recitatorke statistkinje - Gertruda (Dagmar Manzel) i Ofelija (Margarita Broich kao gost iz Frankfurta) su u potpunosti pod dominacijom muškaraca. Njihovi tekstualni kolaži vezuju se za istoriju i literaturu, puni su citata i upotrebe citata i