Bitef

pomoču slapstick efekata postižu nešto kao satiričnu igru. Müller postavlja reči na skoro praznu pozornicu, čas u obliku monologa, čas kao bor, ponekad se one pevaju, pa skandiraju ili naglašavaju ponavljanjem, akustički ili lomi glasnim rok ritmovima, a vizuelno ih podupire slikom i pisanjem na monitorima kojih ima sa obe strane pozornice, u parteru i na galerijama. Müller svoj tekst, prevod Shakespeara, mestimično podvlači muzikom Mozarta, Johanna Straussa, Schönberga i Astora Piazzole ili prodorima zvuka eksplozije ili zvonjave. Sama režija je potpuno upučena na reč (za divljenje je visoka govorna kultura koja nikako nije uvek kod kuče na današnjim istočnonemačkim pozornicama) i izbegava akciju i spoljne efekte. Scenografija Ericha Wondersa naznačava na početku kroz velike Minaste erne zidove od tila mračni zamak Helsingör, on menja scenu i u lokvu preko čije vode se Hamlet mora probità do rampe za svoj monolog (Biti hi ne biti...). Na kraju potapa prostrani prostor u bledunjavo žuta svetlost, za tu svrhu sa

strane stoje neka vrsta stracanili reflektora. Fornaio nepovezano cela stvar aludirá i na ekološke probleme. Završno masovno umiranje sred maževa i otrova je kroz vremensku lupu otudeno. Kroz vrata gledališta ulazi još jedanput Ofelija noseči na rukama Hamleta. Zena, žrtva društva muškaraca kao spasilac samouništavajučeg muškarca? Ovu metaforu Müller u simboličnom epilogu opet pesimistički razbija; na samom kraju Hamlet ipak završava na rukama viteza: zlatne prilike kapitalizma. Več na samoj premijeri sam to pozorišno veže doživeo kao neku vrstu oproštajne predstave za DDR (i za vreme pauze čuo sam slična mišljenja). Kasnije sam u jednom intervjuu sa Heinerom Müllerom saznao da mu je to i bila namera. Za autora-reditelja ova mamutska predstava ima nešto od »sumraka pozorišta«. »Prava sahrana mora i da se proslavi. Tako losa DDR ipak nije bila, da nije zaslužila pravu pravcata sahranu«. ■ Volkszeitang, Berlin, 30. mart 1990, Heinz Kersten