Bitef

kontradikcija, več kao komplementarna situacija, neka vrsta dijalektične suprotnosti. Ovi dramaturški elementi mogu se primeniti na sve razhčite planove i sve različite elemente predstave, kada se razmotre jedna po jedna, kao i na zaplet u celini. Glumač komponuje svoju radnju koja se razlikuje od svakodnevnog načina ponašanja. Ova jednostavna hipoteza u »Rečniku« približava nas kreativnom procesu (tj. procesu komponovanja) mnogih velikih glumača u zapadnoj tradiciji, kao što su na primer Helena Vajgel ih sam Stanislavski. U svom svakodnevnom radu oni nisu počinjali interpretacijom lika, več su razvijali svoj rad putanjom koja se nije zasnivala na pitanju šta, nego kako, prikupljajuči vidove koji su samo na prvi pogled delovali inkoherentno s tačke gledišta uobičajenog realizma, a završavali su formalno koherentnom sintezom, novom ulogom. ■ dr Aleksandra Jovičevič, Ivana Vujič

GLEDALAC KAO STVARALAC U POZORIŠTU Stvorih život predstave, daMe, ne znači samo dovesti do preplitanja njenih radnji i tenzija, več isto tako znači i usmeravati gledaočevu pažnju, njegove ritmove, stvarati tenzije u njemu bez nastajanja da mu se nametne odredena interpretacija. Nalik radnji izvodača, i gledaočeva pažnja treba da živi u trodimenzionalnom prostoru, da bude vodena sopstvenom dijalektikom koja upravlja životom. Dakle, razumeti neku predstavu ne znači samo videti ono što su njeni autori (izvodači, reditelj, dramski pisac i ostali) ul ožili u nju, kao i da razumeti duboko neku predstavu ne znači otkriti ono što je duboko sfcriveno u njoj, več doči do otkriča tokom pažljivo proučenog putovanja. Barba tvrdi da načinih predstavu razumljivem, ne znači planirati otkriča, več stvorih, podici nasipe, duž kojih če gledalac i njegova pažnja pioviti, i tako stvorih trenutak mnogostrukog, nepredvidenog života na hm nasipima. Gledaocu če biti omogučeno da zaroni u svoj način gledanja utaj život i samim hm, biče u stanju da napravi sopstvena otkriča, kao u slučaju predstave Ostrvo lavirinta. U Barbinom evroazijskom pozorištu, kao u Mejerholjdovom pozorištu »direktne linije«, gledalac postaje četvrti stvaralac, posle autora, reditelja i glumca. Suština evroazijskog pozorišta je u razmeni energije između izvodača i gledaoca. Pozorišna antropologija ukazuje da je pozorište proces koji je upleten u sve ostale procese, kao jedna od primarnih ljudskih akivnosti. Osnovni cilj pozorišne antropologije je, dakle, istraživanje složenosti tkanja koje možemo dobiti preplitanjem osnovnih ljudskih i društvenih ponašanja. ■ dr Aleksandra Jovičevič i Ivana Vujič

KA EVROAIIJSKOM POZORIŠTU Rada Barba govori o evroazijskom pozorištu, on ne govori o pozorištu kao geografskem pojmu, več o njegovoj mentalnoj dimenziji, kao aktivnoj ideji koja je inspirisala pozorište našeg veka. Ovaj koncept implicira iskustva koja za sve umetnike, uprkos njihovom kulturnom poreHu, predstavljaju osnovne polazne tačke njibovog pozorišnog stvaralaštva: od Stanislavskog do Zeamija, od pekinške opere do Brehta, od Dekrua do noa, od kabukija do Mejerholjdove biomehanike, od Delsarta do katakalija, od baleta i modernog plesa do butoa, od Artoa do Balija, od Grotovskog do Natjašastre, evroazijsko pozorište predstavlja zajedničku domovinu, domovinu umetoičke veštine, profesionalnog identiteta ghimca. Hi je to čak neka vrsta nasleda, ono što ostaje i što se može podeliti u toj zemlji u tranziciji. A to je možda suština pozorišta, do koje je j edino moguče doči direktnim prenošenjem i razmenom tehnike, telom prema telu, licem u lice. Ono što je Arto protumačio kao »kosmičke znakove« i »gestove koje prizivaju više sile« u balinežanskom plesu, u stvari bili su konkretni izrazi u predstavi, savršeno savladana tehnika znakova i fizičkih radnji. Tehnika nije najvažnija u pozorištu i plesu, ah da bi se došlo do njihove suštine, treba poči od osnova izvodačkih tehnika. Jedina prednost koju pozorište poseduje nad ostalim umetnostma je, prema Grotovskom, bliskost živog organizma. »Zbog ovog, svaki glumčev izazov, svaki njegov magični čin koji publka nije u stanju da reprodukuje, postaje nešto veliko, izvanredno, nešto blisko ekstazi. Zbog toga je potrebno ukinuti udaljenost izmedu glumca i publike uklanjanjem pozornice i svih drugih granica«. Pozorišna antropologija omogučava ukidanje ovih granica, izdvajanjem principa koje izvodač treba da upotrebi kako bi omogučio ovu igru osečaja i misli gledaoca mogučim. Dužnost svakog izvodača je da upozna ove principe i da detaljno istraži njegove praktične mogučnosti. U tome se i sastoji izvodačeva veština. Sam izvođač treba da odluči kakčf i s kojim ciljem treba da upotrebi tu igru, jer to je stvar njegove etike. Pozorišna antropologija ne daje savete po pitanju etike, ona je preduslov za etiku. ■ dr Aleksandra Jovičevič i Ivana Vujič