Bitef

Üsküdar Karagöz Tiyatrosu - İstanbul, Turska Karađoz nevesta Tradicija teatra senki u Turskoj

Karađoz je pozorište senki kóje svoje poreklo vuče iz Azije stotinama godina unazad. Neki tvrdé daje umetnost lutkarskog pozorišta senki nastala u Kini u II veku nove ere, da se potom pojavila u Mongoliji, Indiji i na Javi, da bi je doseljenici najzad doneli u Egipat. Prema izvesnim podacima, prvá predstava je odigrana za otomanskog sultana Selima I (15121520) u Egiptu posto je porazio Mameluke. Profesor Metin And, koristeći se istorijskim izvorima, dao je možda najubedijivije objašnjenje о poreklu ove umetničke forme. Zasnívajúci svoju tézu na otomanskim izvorima, on zasiugu za prenošenje pozorišta senki iz Egipta pripisuje samom otomanskom dvoru. Pozorište senki je zatim postalo deo národne ■ kulturę. Do XVII veka Karađoz je stekao formu po kojoj ga dañas prepoznajemo - spoj vekovnih anadolijskih i klasičnih islamskih tradicija, kao i turske nomadske kulturę. Ovo pozorište senki je pružalo mogućnost da se javno iznesu kritike u doba političkog i privrednog meteža. Pa, Ірак, predstave pozorišta senki su

imale svoju morálnu, čak i duhovnu stranu. Karađoz, doslovce Crnooki, nosilac je glavne uloge u ovom pozorištu. Neobrazovan, ali snalažljiv i zdravog dúha, on uvek uspeva da nadmudri svog nerazdvojnog prijatelja Hadživata, koji, uprkos švom obrazovanju, nije dorastao Karadozu. Stolečima je zill-i hayal (imaginárna šenka), kako je pozorište senki nazivano u prošlosti, zabavljao tursku publiku. Prema svedočenjima turskog pisca iz XVII veka Evliya Celebia, Karađoz je prvi put izveden na otomanskom dvom za vreme vladavine Bayezida 1 (1389 - 1402). Zna se da su, predstave pozorišta senki cesto igrane za publiku javno i u privatnim kučama, posebno tokom meseca ramazana, kad su izvodene nočné predstave u kafanama (osim u vreme 'noći odluke 1 tokom kóje, prema islamskom verovanju, Bog donosi odluke o sudbini pojedinaca i čitavog sveta). Lik Karadoza legenda pripisuje stvarnoj osobi koja je živela u vreme vladavine Orhana Beya (1324 -

1360). U to vreme je gradería džamija u ondašnjoj turskoj prestonici Bursi, a medu neimarima su bili Karađoz i Hadživat koji su svojim duhovitim upadicama ometali ostale u njihovom graditeljskom poslu. Usled toga je izgradnja džamije kasnila vise nego što je bilo predvideno, a kad je Ijutiti sultan dočuo za njihove lakrdije, obojicu je smakao. Dvojica lakrdijaša su toliko nedostajala žiteljima prestonog grada da je čovek po ¡menu Şeyh Küsten načinio lutke Karadoza і Hadživata od kamilje kože i počeo da daje lutkarske predstave. Płatno za senke lutaka u ovom pozorištu po njemu je nazvano "Sheikh Küsten Court" (Dvor šeika Kusterija). Karađoz je vremenom postao oličenje običnog čoveka sa ulice, poštenog i dostojnog poverenja. On je praktično nepismen, obično nezaposlen, i upušta se u poslovne poduhvate koji se uvek neslavno završavaju. On je Ijubopitljiv, netaktičan, sklon prevari i raskalašnom govoru. Pribegava nasilju i tuče Hadživata i druga lica u komadu. Posmatrano spolja, Karadoz bi se mogao smatrati jednostavnim