Bitef

zabavljačkim sredstvom, ali je uistinu ovo pozorište duboko višeznačan proizvod misticizma. Čistota platňa, pokretne senke kóje ga nastanjuju i treperavo svetlo prikrivaju sopstvene filozofske implikacije. Ispod komičnih zapięta, predstave odslikavaju izvesno tumačenje sveta i njegovu kritiku, svakodnevni život i kulturu jednog društva. Plátno prikazuje mnoštvo likova, stavova, mišljenja, pogleda na svet i verovanja, koja se potom podvrgavaju preispitivanju i kritici, te bivaju ¡zložení podsmehu zdravo razu m s kim prístupom svojstvenim Karadozu, čoveku iz naroda. Ove predstave su u isto vreme lekcije iz jezika, u kojima se prirodnost, šarm i izražajna moč narodnog govora suprotstavljaju artificijelnom i snobovskom diskursu Hadživata. U ovom pozorištu senki daje se prednost vriini i naivnosti nasuprot prevari, dobrodušnosti nasuprot proračunatosti. Lutke su obojene i poluprovidne, sa pokretnim udovima. Svetlost lampe iza scene reflektuje njihove senke na plátno od musiina oivičeno cvetnim motivima. Ta zavesa se naziva ayna (ogledalo), a svetlosni izvor - sem'a

(sveca), kóji se sastoji od uljane lampe sa fitiljem od pamuka ili niti umočene u pčelinji vosak. Lutke su napravljene od kamilje ili bivolje kože koja se obraduje sve dok ne postane poluprovidna, a zatim se buši specijalnim noževima kóji se nazivaju nevrekan i boji prirodnim bojama (dañas je taj metod uglavnom pao u zaborav; samo nekoliko majstora je u stanju da to úrade). Zglobovi za udove se prave provlačenjem niti od životinjskih creva kroz rupice načinjene iglom. Neke lutke imaju puno zglobnih delová i obično su visoke 3540 centimetara. Pokrętni zglobovi su medusobno povezani nitima od životinjskih creva ili žicama, a štapovi kojima se upravlja lutkama pričvrščeni su na posebno ojačanim otvorima. Karadoz lutkarske predstave se sastoje od četiri .dela: mukaddime, muhavere, fasil i bitis (što se prevodi. kao prolog, borba dosetkama, epizóde i odlazak sa scene). Klasično pozorište senki se najavijuje zvukom pištaljke (nareke) i podizanjem ukrasne závese (göstermelik). Na göstermeliku je naslikana scena koja publici pruža nagoveštaj radnje koja če usiediti,

bilo da je reč o turskom kupatilu, voćnjaku sa limunovim stablima, sirenama ili nekom u veéoj meri nadrealnom príkazom. Mukaddime ili prolog uvek počinje Hadživatovim pojavljivanjem, pri čemu se lutka kreće u ritmu kóji dajú daire. On peva pesmu poznatu kao semai, koja je u svakoj predstaví različita. Potom recituje gazel, pesmu kojom se aludirá па mističko značenje komada. Pošle molitve on obznanjuje da traga za ugodnìm pratiocem, te bueno dozlva Karađoza na pozornicu, izgovarajuéi uvek na kraju sledeće reči: 'Yar bana bir edlence aman" (Oh, da se malo zabavimo). Karadoz se pojavljuje na suprotnoj strani scene i oni udaraju jedan drugoga. Hadživat beži, a Karadoz počinje da se žali na Hadživatov odnos prema njemu. Pošle tog obaveznog uvoda, Hadživat se vraca i oni se upuštaju u raspravu (muhavere), koja obiluje nesporazumima i igrom reči. Posie verbalnog dvoboja, počinje sama predstava ili tasil, gde se svaki novi lik sam predstavila publici pesmom specifičnom za njegovu ličnost. Ostali likovi su pijanica Tuzsus Deli Bekir, kóji sa sobom uvek nosi vinsku bocu, dugovrati Uzun Efe, opijumski zavisnik Kanbur Tiriaki sa svojom lulom, ekscentrični patuljak Aiti Karis Beberuhi (čovek-dete od dva metra), slaboumni Denio, štedljivi Dživan i Migar, koja svoje vreme provodi u jurenju muškaraca. U nekim predstavama se takode mogu pojaviti plesačí, duhovi, veštice i čudovišta, kao i bezimeni likovi poput Arapina (prodavac slatkiša ili prosjak kojí ne zna turski), služavke ernkinje, nočnog čuvara Albanca (kóji je bučan i drzak), mlade služavke Čerkeskinje, Grka (obično doktor), Jermenina (siuga ili osoba koja razmenjuje novae), Jevrejina (ziatar ili starinar), Lacmanina (čovek sa