Bitef

Teatar junovo zriteua - Moskva, Rusija K.I. iz Zločina i kázne Vožro mi je da posredstvom napisanog teksta, uslovnosti onoga što se dešava na sceni, pwdrem do vas da biste, makar na tren, osetili realnost, bukvalnost onoga što se dešava, bez umetničke obläge. Zašto volim i mrzim teatarl Zato što se u njemu svakoj činjenici, svakoj životnoj gmbosti prídaje smisao i značenje. Katarìna Ivanovna je umrla na pločniku i bez muzike je otišla na onaj svet, otišla je bez lestvice koja sam joj ja dao u predstaví. U životu, kad nam se nešto dešava, grom ne grmi, a žbunu ne svira violina tužni lajt-motiv. Ija se prema tome odnosím sa bolom, iwnijom i Ijabavlju. Dok još ima vremena za život, rešavaš како da živíš. Kad dođe vreme za umiranje, učiš se како da umreš, iako ti preostajn samo sekunde. I iz toga se, и stirati, sastoji ljudski život, svi njegovi problemi. Iz INTERVJUA SA KAMA GiNKASOM

Sinopsis To je poslednji monolog Katarine Marmeladove (K. I.), lika iz romana Fjodora Dostojevskog Zločin i kazna. Upućen je gostima na večeri upriličenoj "povodom prerane smrti Semjona Zaharoviča Marmeladova, njenog muža". Ona se grozničavo priseća različitih događaja iz svog života. Gledaoce odvodí u svoje detinjstvo provedeno u "otmenom domu jednog pukovnika" i u svoju mladost kad je "plesala sa šálom oko vrata" na balu povodom završetka školovanja na jednom "otmenom provincijskom inštitútu ze gospođice iz dobrih porodica". Ona se neprestano žali na svoj bračni život, neizostavno pri tome mešajući svog prvog muža, odavno preminulog pešadijskog oficira, sa svojim drugim mužem, takođe pokojnim Semjonom

Za h a rovi če m. Ostro ga prekoreva zbog pijanstva, zbog toga sto je popio sav novae і imovinu. Propio je čak i njene čarape - “ne samo cipele, ne! Već і čarape! Moje čarape!" - i starú maramu kóju je nekada dobila na poklon. Katarina Ivanovna se neprestano gubi u svojim konfuznim misiima. Jednog trenutka ona opłakuje svog muža, koga su upravo izgaziI i konji upregnuti u kočije, da bi mu odmah zatim upućivala prekore kao da je još uvek živ, kao da stoji pred njihovim stanodavcem Amalijom Ivanovnom (K. i. je cesto podrugljivo zove “Amalija Ludwigovna" kako bi naglasila njeno nemačko poreklo), koja dobija "poseban“ tretman. Njoj se ili zamera što ih "maltretira zbog kirije" ili je K. I. uzdiže u nebesá zbog "njenog milosrda". Ogorčena što je ona, "dama plemenitog roda", primorana da moljaka svoju decu, Ірак pokušava da natera svog

sina Kolju da otpeva jednu pesmu ili, makar, izrecituje neke stihove. Čini joj se da medu publikom prepoznaje studenta Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, koga ceni і smatra da je već postao profesor. Takođe prepoznaje Amaliju Ivanovnu kojoj se ponizno zahvaljuje ili je ìsmeva zbog njene pohlepe, giuposti і nemačkog nagiaska. Da li je Amalija Ivanovna za bilo šta krivá pred K. i., teško je reči. То, Ірак, ne stišava bes ¡zmučene і ojađene žene: "Zamolila sam je da pozove neke pristojne goste. Pogledajte koga je dovukla ovde! Budaié! Moroni!". К. I. pokušava da dokáže svoje "aristokratsko poreklo" time što decu primorava da govore і pevaju na francuskom jeziku. Ona, рак, jedva je u stanju da izgovori par francuskih fraza. Nada se da će večeri prisustvovati značajni ijudi, ali, naravno, niko ne doiazi. Tokom čitavog