Bitef

posobnost da razume sopstvenu ličnost. Budud da su sve njegove predstave о samom sebi samo plod izmišljene identrfikadje, u njihovom središtu zjapi praznina Smrt u kojoj bi nestao u ništavilu sigumo ne priželjkuje; naprotiv, odupire joj se do granice nesnosnog. A, ipak, ona nastupa kao olakšanje; čini se da se u njoj Edvard konačno miri sa samim sobom - sto, naravno, nikako ne opravdava übistvo, pogotovo ne njegovu brutalnost (brutalnost koja je istorijska činjenica), koja još dodatno naglašava nepnhvatljivost tog zločina Mogli bismo, možda, pomisliti da kroz Edvardovo putovanje u suočenje s ništavilom Marlowe problematizuje pre svega ličnost kralja i na taj način potkopava institueiju vladara koja je nasledna To i bini posle scene u kojoj se njegov protagonista koleba nad krunom, kad vise nema nikakvih iluzija о stvamoj vrednosti vladarskih insignija ili ličnosti vladara Njegova izazivačka logika, medutim, tu se ne zaustavlja Ako je monarh istaknuta figura oko koje zaoštrava problem tragedije (do drastičnosti) i ponire u srž uspostavljenog identiteta, time ne opravdava nikoga ni nasledno plemstvo, ni one koji su se naglo uzdigli, ni one koji se pozivaju na ustaljeni red, ni one koji pod okriljem Fortune za sebe traže novi put, i - na kraju - ni hetero ili homoseksualce. Oba miljenika, koje je u političkom i svakom drugom smislu uzdigla kraljeva erotska naklonjenost, moraće da iskuse ništavilo položaja Kao osobe koje su došle niotkud (odnosno iz malog provincijskog grada) oni, verovatno, uživaju u novostečenom položaju. I u času svog srećnog uspona, međutim, deluju kao proizvod Edvardove samovolje i, mogio bi se reći, služe za teatralizaciju uloge kralja Tu se negde provlači i erotika, a možda i Ijubav; ali pravi kulak (I, 4) za intimu Edvard ne moie da obezbedi javnom

izjavom. Geviston koji je fasdnantan i samouveren, u njegovoj blizini je i suveren. Njegova lienost je satkana poetski i s erotskom nabojem, i njemu bar ponekad uspeva da se uzdigne iznad ostalog sveta i da bedi politichila intriga suprotstavi lepotu slobodnog čoveka О njegovoj pravoj ulozi, međutim, svedoči, pre svega, to što je potpuno zavisan od kraljeve mod; kad se Edvard zaijulja, on nestaje u bezdno. Marlowe nam brzo ruši iluziju da ćemo alternativa naä na strani Edvardovih protivnika. Grupica uticajnih plemića, koja se u ime reda i ustaljenih vrednosti suprotstavlja kraljevim strastima, već na samom početku otkriva svoju problematičnost. Zahtevaju i prete, ali u isto vreme i uzrnidr; pozivaju se jedan na drugog, ali ne sklapaju savez, to dne tek kad ih neumitno gomilanje dogadaja prisili da reaguju; nemaju nikakvu strategiju (odnosno neprestano je menjaju); a bilo kakva politička vizija sasvim je van njihovog domašaja (odstranjivanje miljenika ne svrstava se u tu kategoriju). Odto je da ih sve vreme vodi samo briga za sopstvene privilegije i položaje koje Edvardova samovolja ugrožava A dobrobit države je, u najboljem slučaju, samo izgovor za odbranu interesa Osim toga, nisu ni u stanju da izdrže breme vlastitih načela i nikad ne delaju u skladu sa zahtevima koje im nalažu tradidja i njihov položaj. (Vrednost tradidje i konvendonalnih normi Marlowe povezuje sa problemom sopstvenih pozidja zagovomika Zato i nije mogućno verovati da bi njihova eventualna prindpijelnost mogia garantovati pravo rešenje.) Kad konačno ostvare svoj naum, podmuklo i protivzakonito umorstvo Gevistona, oni krše pravila reda, a ne drže se ni vojničke casti na koju se stalno pozivaju. Njihova smrt svedod da su u državi zavladali nasilje i teror; i nema osećanja da su umrli oni koji su mogli nešto da rese.