Bitef

Show“, jjutujućih kamiona kojima uvek odlazimo u predgrađa. Cak i iz kontejnera upućujemo vrlo neposradno reč publici, u režiji i ovog puta bez četvrrog zida, što nam omogućava bolju komunikaciju s gledaocima. RENE POLEŠ (RENÉ POLLESCH) Rene Poles je roden 1962. u hesenskom gradu Fridbergu. Studirao je (1983 - 1989) primenjenu pozorišnu umetnost u Giesenu kod Anžeja Virta (Andrzej Wirth), Hansa-Tisa Lemana (Hans-Thies Lehmann) i scenske projekte kod gostujućeg docenta Hajnera Milera i GeorgaTaborija, Džona Džisuruna (John Jesurun) i drugih. Po završetku studija radio je u TAT u Frankfurtu na Majni, gde je režirao sopstvene komade. Godine 1996. dobio je radnu stipendiju u londonskom Royal Court Theatre. Tamo je, pored ostalog, prisustvovao seminarima koje su držali Flarold Pinter, Keril Cerai (Caryl Churchill) i drug!. Godine 1997. dobio je stipendiju Akademije Slos Solitud u Stutgartu. Od 1999. do 2001. piše dramu u tri dela Hajdi Ho za pozorište Podewil u Berlinu. U sezoni 1999/2000. istovremeno piše i za pozorišta u Lucernu i za Deutsches Schauspielhaus u Hamburgu. Od 2001, Rene Poles je umetnički direkter Pratera - jedne od scena berlinske Volkbühne am Rosa-Luxemburg-Platz u Berlinu. On menja njen repertoar i u središte interesovanja stavlja temu neću to da živim i problem radnih i životnih uslova u vreme globalizacije. Zahvaljujuä projektu Pozornica-stan, Poles je proglasen za aurora godine (Theater Fleute 2002), To je bila trilogija: Grad kao plen, Insorsing и kući - Ljudi и ćumez-hotelima i Seks. Osim toga, Poles sarađuje i s pozorištima u Stutgartu, Hamburgu, Hanoveru, Stokholmu, Beču, Sao Paulu, Njujorku i Lucernu. VOLKSBÜHNE AM ROSA-LUXEMBURG-PLATZ Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz nalazi se u centru Berlina. Osnovana je 1914. godine. Njenom usponu najviše su doprineli Ervin Piskator (Erwin Piscator) dvadesetih i Beno Beson (Benno Besson) sedamdesetih godina XX veka. Od pada berlinskog zida generalni direkter je Frank Kastorf (Castorf), Zahvaljujuä njemu, Volksbühne je postala jedan od najuspešnijih, ali i najkontroverznijih teatara ujedinjene Nemačke. Kastorf je uveo paradoksalnu praksu da njegovo pozorište u iste vreme bude i elitističko i populističko, ekscentrično i privlačno za mase. Budno se reaguje i na društvene i političke prilike, ruše se granice klasike, ali se ona u isto vreme i neguje

I potvrđuje. Sliku Volksbühne karakterišu Castorfovo seizmografsko ulaganje u sadašnjost i njegove neobične multimedijalne adaptacije, statični spomenici Kristofa Martalera (Christoph Marthaler), eksplozivne akdje Kristofa Slingensifa (Christoph Schlingensief), a odskora i dela Rene Poleša, reditelja neprijatne i osobene kritike turbo-kapitalizma. Ne treba zaboraviti ni redovne teorijske, muzičke, literarne i filmske dogadaje, kaoni tematske vikende , koji doprinose konceptu proširenog teatra i eine njegove integralne komponente. Tim brojnim delatnostima dodate su i virtuelna pozornica interneta i filmska produkcija, tako da se ovo pozorište postepeno pretvara u, doduše, malo ali ambiciozno medijsko preduzeće. PRATER Prater je druga scena Volksbühne, čiji je umetnički direkter od sezone 2001/02. autor i reditelj Rene Poles. U scenografiji Berta Nojmana (Bert Neumann), koja se na početku sezone postavlja za celti godinu, Poles je ostvario jedinstvenu teatarsku formu - diskusiju о najaktuelnijim pitanjima savremenih životnih uslova. Prater se u poslednjih nekoliko godina razvio u inovativni teatarski prostor, u kome se prepliću teatar, film, muzika,