Bitef

Ona mora s tim problemom da izađe na kraj ako hoće da bude voljena, da mu veruje, a on je neko ko prisvaja njene stvari, pre svega novae, tako da ona mora poverovati da je baš novae ono što njega najviše podseća na nju. To pomalo liči na dramsku formu, i to sa zastarelim subjektivitetom čiji je predstavnik kontesa sa svojim vrlo odredenim predstavama о noveu, о ljubavi i о društvu, a Pablo je Subjekt koji se preobratio. Morao je da se odrekne predstava о vrednosti da bi mogao da opstane. Dva dijametralno razlidita subjektiviteta koja nasnfu jedan na drugi. Telefavela koja se dešava u Berlinu, najviše se bavi tim problemom, u Svetlani и faveti on se samo povremeno pominje u diskusiji, a u Pablu и Plusfilijali govori se najviše о tome da su odnosi Tredeg sveta prodrli i ovamo, i to ne samo neformalno ved i о tome kako oni ved utidu na radne uslove kod nas. Tri dela trilogije se razlikuju i po nadinu igre: Telefavela je razigrana, skoro bi se mogio redi da je agitacioni komad koji se služi formom sapunice da bi preneo sadržaj, Svetlana и faveti radena je u našem starom stilu: brzo smenjivanje kratkih scena, a zatim scene s govornim blokovima, desto se vide - ima noyina - übadena je scena šaputanja njome se veoma ponosim. Dakle, efekat sliéan onom kao kad se vice? Da, vikanje i šaputanje su neposredni izraz, sve ostalo je kontrolisano.

Ne želiš da tvoj teatar bude kategorizovan. Uprkos tome ili baš zato ima pokušaja da se za njega nađe odrednica? Na primer? Na primer „diskusioni teatar“. Da li sam ja izmislio tu odrednicu? Ne secarti se. Diskusija versus dijalog, na caj način sam se sodjalizovao. Ima veoma mnogo teksta, ali ne kao u teatru dijaioga, nema lako čitljive partiture. Zato odgovara naziv diskusioni teatar. Još nešto? „Kritika reprezentativnog“. Da, to je važno! Moja je želja da razotkrijem reprezentativni teatar u kome se samo prividno neguje kritički stay. Društvene postupke koje bi hteo da kritikuješ moraš neprestano da ponavljaš. Kritikujudi s vremena na vreme društvo, ne dovodeći sebe u pitanje, to je ono što zameram toj vrsti teatra. To zvuä kao frustriranost zbog određenih životnih odnosa, ali i zbog konvendonalnih formi izJaganja. Ipak, stiče se utisak da frustracije пета, već da je sve krajnje zabavno. Zabavno je iznadi drugadije forme prezentacije problema za koji misliš da se ne može izneti na odgovarajući način. Tražiti formu za ekstremno neposredan teatar je pokušaj da se govori о životnim odnosima onih koji dolaze u pozorište. То je nskantna forma: ponekad je vece uzbudljivo, a ponekad nije. Publika je, dakle, imala sreću ili je nije imala. Glumci se