Bitef

GLAVNI PROGRAM

132

Fil: Da, rekao bih da jeste. Moj odgovor bi bio, da, Ali za mene je interesantnije od pitanja kojoj kategoriji pripada Manje-vise beskonacno, cinjenica da je Manje-vise beskonacno hibridno delo i kada bacim pogled na radove danasnjih umetnika, gotovo svako umetnicko delo je hibridni proizvod. Nista sto se moze videti u nekoj galeriji Ni pozoristu ili na plesnom podijumu se ne moze smatrati cistom skulpturom ili umetnickom slikom. Ili cistim plesom ili cistim pozorisnim delom, vecjesveto uzelo neki drugu oblik i pomesalo se da bi proizvelo nesto novo. I mislim da je posmatrano u tom smislu, Manje-vise beskonacno je vrlo savremena tragikomedija. Mislim da ona govori nesto drugo о tome kako se umetnici mesaju... Da je ceo svetjedna mesavina. Jedna mesavina sastavljena od raznih stvari i ja smatram da takve stvari, na neki nacin, eine da i mi postanemo neka vrsta moderne saradnje. Da mi guramo razne oblike jedne uzdruge.Totije moj odgovor. Orelian: Dopada mi se. Fil: Dakle, da ja upitam tebe. Da li je Manje-vise tragikomedija ? Orelian: Pa, rekao bih da mi pokusavamo da napravimo nesto spajajuci stvari koje obieno nije moguce spojiti. Nemoguce je pomesati veoma savremenu umetnost, skulpturu, vrlo ozbiljnu minimalisticku umetnost sa humorom....Sol Ljuit (Lewitt) i Kiton, na primer. Dok je ova mesavina ozbiljnosti forme sa gluposcu situaeije jedan jako dobar dijalog.... Cinjenica je da smo pomesali neke elemente koji obieno nisu kompatibilni. To daje prostora za nepoznato sto je osnova svake nove tvorevine,... Mozda je bas to u korenu tragikomedije?Te dve stvari ne idu zajedno. Tragikomedija je mesavina i proizvela je neka od vrhunskih umetnickih delà. Dakle, nema nikakve sumnje daje to jedan neverovatan zanr. U svakom slucaju, radije bih govorio о Manje-vise beskonacno kao о tragikomediji nego о cirkuskoj formi. Fil: Smatram da su najzanimljivija umetnicka delà proizvod trenutaka kada umetnik uzme dve stvari koje nemaju ama bas nista zajednicko i pokusa da medu njima pronade neku vezu. Orelian: Upravo tako, Fil. Pozoriste je umetnost odnosa. ANDRAS URBAN tragikomienost je varka, i stvarno moze se tumaciti taj podnaslov kao, tragedija naseg vremena jeste tragikomedija, odnosno, prisustvo tragikomedije jeste tragedija, mogli bi je i predstaviti kao jedinu mogucu pozorisnu akeiju, bar u dramsko-pozorisnom smislu. Bez obzira koliko nam se cini da je nalik zivotu, odnos ka stvarima üblazava, dekoncentrira moc ozbiljne i zavrsene radnje, razreduje nagon za osvetu, komercijalizuje, cini jestivijom ono sto se i ne jede. Ipak, predstava, bar kod mene, koja je uvek ozbiljna i predstavlja tragieni ein, sadrzi element smeha, element bar nekog osmeha, koji i dalje jeste sredstvo otudivanja od samog predstavljenog dogadaja. Da ne shvacamo ni to, ni sebe preozbiljno. No, to jos uvek nije ta tragikomiena stvarnost, to prijatno vece u pracenju propadanja ljudske sudbine. I bolje da ne lazemo. Odnositi sezanrovski ka zivotu i ka pozoristu od strane i glumca i reditelja je opasna stvar, ali ne u onom smislu kako i volimo opasnost. Jednostavno je nacin kako se zavaravaju i oni koji to rade, i oni koji to posmatraju, prihvacaju, ne? Vrlo je komican, to jest tragikomican izvodac koji igra komieno... a razmisljati о ovom jeste dovoljno da zauvek omrazimo jedan drugog, a uopste; STA JA ZNAM? u vreme postpost desavanja samo da nam je i zivot / i drustvo / post-postmoderno, i onda se govori ponovo jasno i cisto, sa zavrsnim akeentom na istini о kojoj, mozda jedino ja, i ne mislim nista andr. urban