Bitef

SPECIJALNI PROGRAM

144

lako je prevodiocima receno da nista ne dozivljavaju licno, da postave granicu izmedu sebe i pripovesti koje prevode, oni su upravo putem muzike ostvarili jedinstvo sa svojim subjektima i njome se njihova istovremena uloga paravana i subjekata komisije povecava i smanjuje. Ne secam se kako se poveo razgovor о americkom piscu Dzejmsu Boldvinu, ali za kratko vreme smo dospeli do njega. «Boldvin bi razumeo ono sto se ovde desavalo», kaze reditelj iz Njujorka, odajuci priznanje drugom Njujorcaninu. Boldvin je zaista pisao о ljudskoj svireposti prema drugim ljudskim bicima: «Svetu nikad nije nedostajalo zastrasujucih primera», usudio se da kaze. «Cak i ako je Bermingem (Alabama) gori, nema sumnje da Johanesburg u Juznoj Africi, prednjaci za nekoliko milja.» 11l u komadu The Amen Corner: «Sine, ne pokusavaj da pobegnes od stvari koje te bole. Stvari koje te bole - ponekad je to sve sto imas. Moras da naucis da zivis s tim stvarima i koristis se njima.» Komad ne izbegava svedocenja koja nas bole i pribegava montazi rekvizita kao sto su digitalne projekcije koje se prikazuju na ekranu od kosulja. «Kosulje predstavljaju pretke koji su jos prisutni», neodredeno kaze Lesak. U Ruandi su, medutim, dobile drugo znacenje. Kosulje su ih podsetile na polja übijanja; nekim zrtvama je naredeno da se svuku pre no sto se suoce sa macetom. Za mene je, medutim, time samo jace naglasen haos о kojem zapravo govori komad. Covek uhvati sebe kako pokusava da istovremeno apsorbuje zivu muziku, shvati smisao dijaloga I prati projekcije na ekranu od kosulja.To lid, pomisio sam, na prevodenje istine postupka koji vrvi od emocija, bola i secanja. Rezultat je, neizbezno, nesto sto lici na Vaviionsku kulu. Pa, kako su onda prevodioci izasli na kraj sa tolikom gorcinom, tolikim haosom i tolikom strascu? Na pozornici glumci prosto piju svoj put ka terapiji. «Staino su bill na putu. Jedini nacin da se opuste, bio je odlazak u bar. Nisu pricali о onom sto su radii!«, kaze Lesak, pa je zato bar znacajan za komad. «U baru je provejavao crni humor. Tada je probijala i njihova ljudskost, haos zapreten u njima.» »Ta bujica osecanja je bolna,« kaze, »a to je bol koji vapi za isceljenjem.« A opet, primecuje, »ne moze se izleciti osvetom«. Bio sam u Market Theatre-u u centru Johanesburga i celo popodne gledao dokumentarac Dzilijena Edelsteina Istina i lazi о snimanju komada. Tu je uzas glumaca Istine и prevodu zbog genocida jasno opipljiv. Emocije ih saviadavaju I nisu u stanju da svoje gnusanje iskazu recima - dobrim delom je to ono kroz sta su sigurno prolazili prevodioci u komisiji. «To je doprinelo intenzitetu predstave«, kaze Lesak i dodaje da je «to takode doprinelo osecanju da je ono sto se desilo bilo zaista mocno i da bi ostatak sveta morao to da zna.» Lesak primecuje da je juznoafricka tranzicija toliko vazna i da je stvorila mogucnost za dijalog sirom sveta... Kad je komad prikazan u Ruandi, neki od gledalaca su se vratili sledeceg dana misled da ce biti naredna epizoda. Dosta cudno za komad koji je lep a da nije zgodan. Ali, kao sto je Jejts napisao, sve se promenilo, potpuno promenilo, I strasna lepota se rodila. Percy Zvomuya »M&G Friday«, Theatre of our times: Talking Truth in Translation