Bitef

»Dali cemo ikada opet biti srecni?«, pitao se nemacki narod na kraju Drugog svetskog rata, Veliki deo srpske populacije suocava se sa istim pitanjem na pocetku novog milenijuma. Nemci su taj momenat zvali »nulti sat« kako bi simbolicno oznacili svoju zelju za novim pocetkom. Pokazalo se da je to bila iluzija jer niko ne moze da pobegne od sopstvene istorije; mozemo samo da se nadamo da cemo je preziveti. Hocete li ikada opet biti srecni? jeste komad za jednog srpskog i jednog nemackog izvodaca. Strukturiran око autenticnih autobiografskih iskaza izvodaca, Hocete li ikada opet biti srecni? koristi se dokumentaristickom strategijom da bi istrazio na koji nacin nacionalnost utice na identitet pojedinca.Taj problem je bio od kljucne vaznosti kako za Srbiju tako i za Nemacku koje su, u razlidtim trenucima svojih nacionalnih istorija, prikazivane u negativnom svetlu u okviru medunarodne zajednice. Hocete li ikada opet biti srecni? Strukturiran je pomocu niza performativnih situacija zasnovanih na, pored ostalog, decjim igrama, casovima iz osnovne skole i sportskim takmicenjima. Licna i kolektivna secanja izvodaca ocrtavaju narative dobro protiv zla, zrtva protiv kriminalca, i kako te razlike mogu lako da se preokrenu. Nemacki izvodac koristi se uspomenama njegove porodice iz perioda posle Drugog svetskog rata i tokom hladnog rata. Srpska izvodacica reflektuje svoje detinjstvo tokom 1980-ih, etnicke sukobe i raspad bivse Jugosiavije u 1990-im, kao i skorasnje iskustvo sticanja holandskog drzavijanstva. Pruzajuci kontrapunkt jedno drugom i uzajamno odrazavajud svoje razlicite kulturne i istorijske pozadine, oni pokusavaju da pristupe problemu samo-reprezentacije, nacinu na koji posmatramo druge, i potrebi da pronademo sebe u ocima drugoga. Hocete li ikada opet biti srecni? balansira izmedu dokumentarnog materijala i pozorisne interpretacije. Od neposrednog obracanja do aluzije i citata i, uz oslanjanje na posrednu upotrebu istorijskih slika i poetskih izraza, predstava se krece u rasponu od istrazivanja do ritualne igre, stvarajuci imaginarna poredenja izmedu dve zemIje, ponavljajuci Istoriju, kao sto Istorija naizgied uvek ponavlja samu sebe.

Voleli bismo da ova slika, ova predivna slika iz bezbroj uglova koje pronalaze kamermani Televizije Beograd (...) bade takode do kraja velicanstvena. Slobodan udarac za Crvenu zvezdu. Ovo Je pozicija za igraca sa fantasticno Jakim udarcem - Sinisu Mihajlovica. Mihajlovic i... 1:0!!!!! Go!, got, gol, gooooooollll...!!!!! Dali Je ovo trenutak istorije fudbala? Da II Je ovo gol koji vodi Crvenu Zvezdu и finale Kupa Evropskih Sampiona? Sinisa Mihajlovic... 27-28 minut... I:0za Crvenu zvezdu. Gori Zvezdina fudbalska skoljka od veselja, od radosti. Milojko Pantic, polufinale Kupa evropskih sampiona, Crvena zvezda (Beograd) protiv Bajerna (Minhen), prenos Radio-televizije Beograd, 24. april 1991. A sad zamisli da si ti tesko ranjena partizanka Anica, pa sve ispricaj onako kako bi to ona ispricala. Iz mene je tekla teska krv. Bila sam tesko ranjena. Veliki Junak je bio hrabar pa me je spasao. Kad me je Veliki Junak video, potrcao je, onako tesko ranjen, dame spase. Ija bih njega spasla kad bih да videla ranjenog. Oboje smo se spasiii kad smo ugledali partizane. Sanja Mitrovic, razred 1-5 Osnovna skola„Petar Petrovic Njegos", Zrenjanin, 1985. Vec sam to znao. Nema nikakvog smisla osecati se krivim za zlocine koje je neko drugi pocinio, ali postojalo je nesto и nemackom obrazovnom sistemu sto Je cinilo da se osecamo odgovornim, narocito kad bismo putovalipo Evropi. Moj deda je bio nacista visokog ranga и Dancihu (Gdanjsku). Jednog dona, moja baka je otkrila da brat njihove sluzavke Poljakinje redovno organizuje sastanke partizana komunista и kuhinji njihove vile. Baka je bila pametna zena i nikada nije rekla ni red о tome svome muzujer on njoj nikada nije hteo da kaze koliko je zaista Crvena armija bila blizu. Ona je cutala i zadrzala sluzavku. Onog dana kad je primetila da je srebrni priborza jelo poceo misteriozno da nestaje, baka se spakovala, povela sa sobom svoje dve kceri i krenula na Zapad. Deda je ostao. On je jos verovao da Hitlerposeduje atomsku bombu a zatim je nestao dva dana pre pada Danciha (Gdanjska). Na putu iz Kaiea, tog vrelog letnjeg dana 1992, и kolima za Nemacku, koja sam stopirao sa jednom Holandankom i jednim Poljakom, poceo sam da caskam sa Poljakom. On je roden и Gdanjsku (Dancihu). Njegov deda bio je partizan komunista, koji je preziveo skoro citav rat i onda nestao dva dana pre dolaska ruskih trupa. Vrlo je mogucno da je on ucestvovao и tajnim sastancima и vili mojih bake i dede, kao i da su se ta dva coveka medusobno poubijala, buduci da su obojica nestala istoga dana. Pokusali smo da zamislimo razloge zbog kojih bismo mi übili jedan drugog, ali nismo mogli da nademo nijedan. Tokom naseg razgovora presli smo iz Francuske и Belgiju, bez granicne kontrole. Za Poijaka, koji Je odrastao и socijalistickoj zemlji, ovo je bilo veoma neobicno. Tog dana sam prestao da se osecam krivim. Felix Ritter, 2008. Sanja Mitrovic

Centar za kulturnu dekontaminaciju Paviljon Veljkovic Bircaninova 21. Beograd, Srbija T/R {+3Bl 11)2681-422 T; (+3Bl 11)361-0270,361-0954 E: centar@czkd.org.yu, info@akd.org.yu v/ww.akd.org.yu

156

SPECIJALNI PROGRAM