Bitef

MAIN PROGRAMME

65

obecanjima, elokventnoscu, iazima, jednom recju - retorickom virtuoznoscu. Za razliku od De Molininog Don Zuana, on ne tezi unistavanju zavedenih, vec pre sopstvenom uzivanju i slobodi proigravanja drustvenih ocekivanja. Ono bitno sto nam pokazuje Don Zuan ovde jeste izmicanje istine, pred govorom koji dolazi na mesto istine, odnosno: pred istinom samog govora. Jedna od najupecatljivijih i najrazradenijih prica о Don Zuanu jeste ona koju je Lorenco da Ponte napisao kao libreto za Mocartovu operu, premijerno izvedenu u Pragu 1787, pod naslovom Don Giovanni ossia il Dissolute punito (Don Dovani Hi kaznjeni razvratnik). Don Oovani je ovde opet aristokrata, ali kontekst je drugadji - rec je о pocetku novog doba koje ce okarakterisati kapitalizam, industrijske revolueijei jacanje burzoazije. On je tu sredovecni razvratni plemic, kojijezavrsio brojne ljubavnicke pohode; u poslednjem nema uspeha, te za sobom ostavlja siiovanu Donu Anu, patnju Done Elvire i übijenog Komandatora, Aninog oca. Don Zuan tu nije„mimo drustva", vec je pre samo jedno drustvo razuzdanosti i obesti, koje propada i nestaje. On dobro poznaje pravila drustvene igre, te shvatajuci da je otisao predaleko, bez kajanja i straha, prihvata neumitnu kaznu - smrt. Kazna dolazi od drustva koje se upravo rada, svega nekoliko godina do Francuske revolueije. Najznacajniji engleski susret sa Don Zuanom je u epskoj poemi Don Zuan lorda Bajrona iz 1818. On Don Zuana smesta u tipicno romanticarske,„egzoticne" kontekste Grcke i Otomanskog carstva, pirata i sultana... Don Zuana ovde vidimo u drugadjem svetlu. On je pre zrtva nego akter - zrtva drustva, nesrecnih okolnosti i samih zena. Bajron time prebacuje krivicu na drustvo, pokazujuci Don Zuana kao nesvesnu zrtvu represivnog katolickog sistema, a, s druge strane, obree logiku zelje postavljajuci Don Zuana i njegovu zelju kao efekte zelje zene. Zatim, evo ga opet u Spaniji, u XIX veku - u drami Don Juan Tenorio: Drama rellgioso-fantdstico (Don Zuan Tenorio: religiozno-fantasticna drama) Hozea Zorile, iz 1844. Ova prica, kao i Bajronova, ima izrazen romanticarski pristup. Zorilin Don Zuan, medutim, izrazitoje aktivan. On je drska osoba koja se poigrava drustvenim normama; vise vragolan nego vrag, harizmatican je, avanturista i hazarder. Don Zuan ovde ima„ljudske osobine"; cak pokazuje da ume da voli, makar samo sad-i-ovde, ...a covek koji voli mogao bi biti i dobar, ako mu okolnosti to dozvole. U Zorilinoj drami nisu, te on od nitkova postaje übica i bezi izzemlje, dok na kraju moli za oprostaj. Ako je za XIX vek (kod Bajrona i Zorile) Don Zuan bio pojedinac koji tezi slobodi dok ga drustvo u tome osujecuje, XX vek odbacuje moralizam i dovodi tenziju izmedu pojedinca i drustva do ekstrema (kod Soa, Apolinera, Horvata...). Don Zuan postaje buntovnik protiv opresivnih drustvenih normi, koji preispituje i proverava granice izmedu onoga sto je dozvoljeno i onoga sto nije. Naravno, on u tome opet i uvek gubi, pritesnjen nemogudm izborom zivota u drustvu: Zivot Hi sloboda! gde, ako izabere zivot, obavezno gubi slobodu, a ako izabere slobodu, gubi oba. Polazeci od tog drustvenog iskustva XX veka, Mocartova opera, u reziji Bojane Cvejic, na pocetku XXI veka na nov nacin repozicionira Don Zuana. Ona znatno menja status libertina, kao fluidne au-