Borba, 21. 05. 1994., S. 15
пара нека пика
Piše: Manojlo Vukotić
Ro se vodio u kabinetu predsednika Srbije.
— Mi smo prijatelji. Ja ću sve da Ti ispričam i da ti kažem šta mislim! — rekao je
Ni stranci nisu bolji
Ni „veliki“ svet nije baš veliki prema ve- |= ćem delu svojih stanovnika. Zene koje |
u ukupno 185 zemalja-članica Ujedinjenih nacija trenutno obavljaju najznačajnije po-
litičke poslove — predsednika država ili | vlada — mogu se izbrojati na prste. ima ih |
— slovima ili brojem — ukupno šest (6)! U velikom svetu ima i drugih ne malih političkih apsurda, ali je ovaj karakFterističan i po tome što je praktično sveprisutan. 'Ravnomerno je „zastupljen“ i u onim delovima planete koji se uglavnom potcenjivački nazivaju „trećim svetom“ i u njegovim industrijski i tehnološki najrazvijenijim državama, pa i u onim društvima koja sebe bez ograda i gotovo arogantno nazivaju šampionima demokratije. = Trenutni odnos razvijeni — ostali je nerešen: tri prema tri. Na Zapadu su dve žene predsednice Država {u Irskoj i na Islandu), a jedna je premijer (Norveška). Izuzev famozne Margaret Tačer, nijedna žena nije bila na političkom vrhu bilo koje „velike“ države na Zapadu. „Gvozdena le-
di” bila je, i ostala, izuzetak koji potvrđuje =
pravilo.
Izuzetaka je bilo, iima,i u sredinama i
društvima zasnovanim na sasvim drugačijim, nezapadnim, sistemima vrednosti.
ra Gandi, žena koja je bila premijer zemlje u kojoj se još događa da supruge spaljuju sa posmrtnim ostacima njihovih muževa.
Ali, Indira je bila kći Džavaharlala Nehrua. Davnašnji premijer Cejlona, i na ovim prostorima poznata i pominjana Sirimavo Bandaranaike, „nasledila je“ svog
supruga Solomona. Sličan, porodični usud”
uzdigao je i sadašnju predsednicu pakistanske vlade Benazir Buto, koja je najveći deo svog političkog kapitala „zaradila“ na tragičnoj sudbini svog oca Zulfikara Ali Buta. |
„Pravi” izuzetak je, možda, jedino aktuelna predsednica turske vlade Tansu Čiler, čiji uspon predstavlja svojevrsni politički i ·.društveni fenomen i paradoks u ovom delu sveta podređenog pre svega muškarcima.
No, paradoska i apsurda ima i na drugim stranama, i to toliko, da se teško mogu i pomenuti. U danas najmoćnijoj i najbogatijoj državi sveta SAD, uprkos ne maloj energiji, ambDiciji i volji, žene se Još nisu ni primakle vrhu političke piramide. One su u ovoj ogromnoj državi pravo glasa dobile tek 1920, četiri godine nakon što je prva od njih ušla u američki Kongres. U svim američkim priručnicima se, pak, kao „istorijski potez“, označava odluka demokratskog predsedničkog kandidata Voltera Mondejla 1984. godine da za svog potpredsedničkog kandidata — to jest, kandidatkinju — izabere „jednu ženu“, Džeraldinu Feraro. Prva žena vrhovni tužilac SAD imenovana je tek prošle godine.
U Finskoj — zemlji koja je pravo glasa ženama dala prva u Evropi, 1906. — „jedna žena“ bila je doskora ministar odbrane. Ali, ista žena, Elizabet Ren, uprkos nekim ranijim procenama, nije uspela da pobedi na predsedničkim izborima ovog proleća.
Vekovima uzgajana predubeđenja o
„mestu žene“ u svetu muškaraca, očigled-
no, nije moguće lako i brzo iskoreniti ili prevazići ni u najemancipovanijim društvima, pa ni u zemljama najorganizovanije državne zajednice danas, Evropske unije.
To potvrđuju podaci i reči koji su proteklih dana stizali iz Soluna, gde se na Evropskom kongresu o ženama okupilo više od 100 učesnica iz 16 evropskih zemalja. Tek 19,3 odsto sastava Evropskog parlamenta čine žene, u nacionalnim skupštinama ima ih mnogo manje — 11,3, a najmanje ih je među visokim činovnicima Evropske komisije — samo 5,5 odsto.
R LL
| seru koji ie u nokdaunu, Milošević je odi lučno rekao:
Panić Miloševiću.
Razgovor je, kako mi je ispričao Panić, dalje tekao ovako:
— Prepričao sam mu šta Amerikanci misle o njemu. A misle loše. Mnogo loše. 1 o njegovom sistemu. Zato sam mu rekao: „Ako mene hoćeš za predsednika, onog trnutka kad se ja rešim da to budem, onda
| ja hoću da predstavljam srpski i jugoslo-
venski narod. Ti ćeš tada biti na drugoj strani. Razumeš?
— Razumem! А
— Onda ću dati pei minuta da razmišljaš i odlučiš. I da mi kažeš hoću li da ostanem ili da se vratim. Ako hoćeš da ostanem, ja ću reći da si bolestan, da ćeš da se odmoriš. =
Posle kraće šutnje, kako uverava Panić, __
koji je odbrojavao minute kao sudija bok-SSUBBBE
— Dobro, Ti ostaješ!
— U redu. Ja ću sada da predstavljam srpski narod! Posle još jedne pauze, vremenski kratke i sudbinski duge, Milošević
| je ponudio:
— Počni, onda, да гатроуагато о тоjoj ostavci! — Odlično! Bolje Ti to da kažeš nego
| ja. Imam dobru ideju: Ti češ da podneseš
ostavku pod uslovom da cni skinu sankcije. Jer, oni kažu da si Ti krivac. Ako Ti ostaneš oni će sankcije“ da pooštre. Kako to da izvedemo? Evo, ovako: Ti si sa mnom
Najpoznatiji među njima je svakako Indi- · ij počeo razgovore oko osnivanja američko-
-jugoslovenske banke. Ja sam otvorio banku. Ti ćeš da vodiš banku. Ići ćeš u Ameriku sa porodicom. Daću Ti kuću u Kalifoni-
jj ji. 1 jahtu. I kola, Plata će Ti biti 150.000 ' dolara. Sve ću da Ti završim što treba.
— Slažem se! — odlučno je rekao Mi-
" Тоземе.
— Ruka ruci! — Nasmejali smo 5е. | daj da popijemo za ovo. Rekao sam mu
MI još: Ti ćeš postati heroj! Vratićeš se za који: | godinu. Bićeš šef jedne velike i bogate
тепије.
— Ja mislim da je ovo odlično. Ovo je fantastičan način da se izvučem iz OVe tragedije! — uzvratio je predsednik Srbije,
u vizijama daljeg razvoja zemlje. „Milošević ponudio ostavku“. Da je tada otkrivena i lansirana takva vest — bila
| bi to eksplozija koja bi odjeknula do naju-
daljenijih krajeva i promenila ceo ambijent oko sebe.
Da li je novi moćnik to mislio ozbiljno?
|) Da li je imao dan straha? Dan pokajanja? Dan predaje? Dan razumnosti? Ili je to bio
dan još jedne velike igre, nepredvidive, ok-
5 rutne, dalekometne? Još jedan dan probe i
izazova, rizika i bacanja sudbine na jednu
|) jedinu kartu?
Panić je ponudio da napišu ostavku.
0 Odmah. Ali je to, uz piće i obećanja, smatij rano, ipak, suvišnim činom. „Može i kasniА је“.
Мегијис! да је 1туојеуапо типјеуши,
| veliku pobedu, Panić je želeo da to što pre
saopšti ı to baš državnom sekretaru Džejmsu ĐBejkeru. Da mu prenese da ima „do-
bru vest“. Ubrzo su mu javili da je drugi |. čovek Amerike u Helsinkiju i da je zamo= lio da Panić dođe tamo sutradan. Mada Pi već u tesnacu oko sastava vlade i drugih BB. poslova, odleteo je za daleku Skandinaviju i (10.jula), gde se obržavao sastanak KEBS-
i dd.
— Ispričao sam Bejkeru kako mi je Mi-
|) lošević obećao ostavku i kako je sve dogo| уогепо. А оп тепе росео да razuverava: i) „Neće on to da uradi. Vi ste naivni u toj ij stvari“. Uveravao sam ga. kako smo prijaij teljski razgovarali i kako me dosad nijed-
nom nije prevario u biznisu. „Vi ste hrabar čovek“, rekao mi je Bejker. „Ali, on to neče da uradi. Nas je nekoliko puta tako preva-
| rio“. Ja sam njega uveravao u drugo: „Ho-
ću da skinete sankcije ako on podnese OS-
| tavku“. On meni odgovara dosta mirno:
„Moram da razgovaram sa predsednikom
+
dotad nepomeren u fotelji vlasti, nedirnut ·
Bušom oko sankcija. Ja to ne mogu da obećam. Mi ne možemo da skinemo sankcije — ali bismo podržali takav predlog. To se, ipak može rešiti“. Posle sam razgovarao sa Kozirjevim i on mi je obećao da će Rusija predložiti skidanje sankcija, a Amerikanci, rekao je, neka podrže. Verujući da je pred trijumfalnom kapijom i da počinje ostvarivanje njegOVOgR „згрзкор па“ — 51 дапје suludih sankcija i izrastanje Srbije u bogatu i demokratsku
zemlju, Panić je u Beogradu odmah nasta- ·
vio razgovore sa svojim prvim velikim prijateljem u Srbiji i svojim prvim velikim neprijateljem. 5
— Ispričam ja Miloševiću šta sam sve razgovarao u Helsinkiju. Prenesem mu ı obećanja oko skidanja sankcija i oslobađa-
nja Srbije, A on ćuti, puši i pije viski. Ja još lepo ispisao njegovu ostavku, veoma korektnu i kažem mu: „Potpiši“!
— Neću! — kaže on.
— Zašto?
— Isfoliraće me Amerikanci! Hoću nji-
hovu garanciju! — Potpiši Ti ovde, sada, pa će oni potpisati tamo. On neće. Uveravam ga: „Ti to moraž da učiniš. A ako oni ne potpišu, u redu — Ti ćeš ostati predsednik. Zar nije jednostavno i pošteno?
Paniću se činilo da ima dobitak u ruci.
Milošević je svoju ruku držao stisnutu. U pesnicu.
Iznenađeni došljak iz Kalifornije, bozvan kao spasilac, a sada, odjednom, iznikao kao ljutiti protivnik, koji priteruje na ostavku, pokušao je da se istovremeno radi na dva razboja: da se na obe strane potpišu dokumenta o ispunjenju obaveza.
Dogovor ipak nije postignut: Milošević i Panić
Zaljuljano klatno se teško pomeralo. Odluka — udarac o gong, koji je mogao da preseče dramatičnu bitku, iščekivanje, rasplet, nije se čuo ni na jednoj strani.
— Zvali su me i pitali iz Amerike šta će da bude. Ja sam mogu samo da priznam: „Neće da potpiše!“-Još mi dodaju: „Jesmo li Ti rekli“. Moj autoritet u njihovim očima
_ pao je. Zato nisu ni hteli da mi prilikom
imenovanja, a i kasnije, daju podršku. Njihova politika je bila na proveri. Plašili su se da ne stanu iza mene — a ja gubim. Uvek tako. A on me je, starno, prevario. iIzigrao. Svakog je on izigrao. Jednog po jednog. Od Iglbergera i Kozirjeva pa nadalje. Da meni nije obećao ostavku i povlaćenje — ne bih prihvatio mandat. A ja imam
svedoka pred kojim je to obećanje dao!
Panić, uprkos odbijanju Miloševića da se povuče, nije hteo da odstupi od primamljive ponude da se vrati u otadžbinu i postane prvi premijer nove Jugoslavije. Da li je isuviše pristrasno verovao sebi, svom iskustvu, svojoj energiji? Da li se nadao pomoći drugih? Da li je mislio da se i vlast osvaja, brani i čuva kao poslovi u biznisu? Da li je, možda, svojim instinktima naslutio da će mu premijerski položaj vredeti za afirmaciju i prestiž u kasnijim ekonomskim akcijama? Da nije, možda, u zaletu, u ushićenju i naivno utrčao kroz slavoluk obećanja u kuću koja gori?
Vreme još nije razgrnulo sve činjenice razgovora, pogodbi, obećanja i raskola.
Nastavlja se u ропеде ак