Borba, 21. 05. 1994., S. 23
памте а
фи
| loše kao neke sredine. ~ =
Sedam decenija Marfina Јопаза _
Кјапја
т | 5е ·
12 drugog Šora
Ovde je tradicija da se čovek ceni po tome koliko je imućan i
koliko vredan.
bele vrane, pa slikaju.
Koliko umeš da stekneš. Il, zamislite, nađu se Ja sam bio momak, i ne daj bože da se
fo pročulo — ne bih mogao da se огетт
Savo Popović
Сабата rođendan jednog od najznačajnijih naših, ali i svetskih naivnih
slikara — Магипа Јопаза, доуео је оуов
_ шаја и njegovu rodnu Kovačicu mnoge
zvaničnike i kulturne poslenike, pa i predsednika' Matice Slovačke. Tim povodom: slikar je odštampao i dve nove mape grafi-
" Ка, од Којћ једпа nosi naziv „Susedi“. U
ovoj „oazi“ susedi ne dižu motike jedan na drugog zbog međa, već priskaču u pomoć jedan drugom, pomažu... „Znate“ mi u Kovačici najbolje znamo da razne nacionalnosti mogu dobro živeti jedni uz druge“.
Brbijanja
Pitaju me ponekad šta vam to Srbi ra| de. A ja kažem, niko nam ništa nije ka- · zao za 40 godina. Normalno radimo nikad nas niko nije sprečavao, ni zaustavijao. Ako vi to u Beogradu pričate, | oni vam kažu — pa ti si plaćen, brate, || da to pričaš. Ali ja kažem, dođi tu da vidiš šta ja pričam, pitaj svakog u Kova|| čicl. Tu je veličina koja briše razna Бг- ||| bljanja, Mi smo iskoristili sve ono do-
| bro što nam je zajednica pružala, a ne-
fes: Mari Jonas
U prostranoj, svetloj, „plavoj kući“ u centru sela Jonaševi su navikli na goste iz svih krajeva sveta. Na prinčeve i filmske zvezde, na Beograđane i svoje susede bez razlike. Sklad koji vlada između Martina i njegove supruge Zuzane zrači u ovom domu nesvakidašnjom prijatnošću pa i onaj ko prvi put dolazi, oseća se kao da je tu već bio. Slikar manje radi jer je, kako kaže, spremajući kukuruz u koš, povredio desnu ruku. Ali, strast za slikanjem je bila jača i pomoću „dizalice“ koju je sam iskonstruisao, i dalje slika. Desnu, povredenu ruku stavlja u široku „manžetnu“ i levom je pomoću kanapa, podiže do platna, preko kofura na gredi iznad štafelaja. O svom rođendanu kaže: „To je mač sa dve oštrice: radujem se što sam na svojim nogama, a s druge strane, nervira me što
. ih ima već 70.“
Slikate, ali sa istom strašću prikupljate i dela· drugih naivaca. :
— Slike se razilaze po svetu. i ovde niŠta skoro.nije ostalo što bi zasluživalo da
ostane. Narod nije imao para, a zatim, ipak smo mi selo. Nikad nije bilo dovoljno razumevanja da se nađu pare i da se fond obogaćuje. Shvatio sam najposle da je to briga pojedinca. Odlučio sam da prikupljam one slike do kojih se još može doći. A nikad nisam gledao na narodnost. Tako u kolekciji imamo slikare iz cele Vojvodine,
počev od onih naših iz Kovačice kojih više ·
nema: Jan Sokol, Jan Knjazovic, Martin Paluška, Mihal Bireš, pa slike Feješa, Bu-
'njevačkog, Košuta...
U tom fondu danas ima više od 120 slika. To je moj kapital i plašim se... znate, iskustva su takva da, kad su dolazili funkci-
_oneri oni iskamče sliku i evo ti, pa evo ti.
Zato ja kažem: da. Evo vam na raspolaganje, ali slike ostaju moje i ne mogu se razdavati. To ostaje u Kovačici da se vidi.
Ali, u početku se tom slikđnju i slika- .
ma nije pridavao poseban značaj...
— Napisati pesmicu — to se krilo. Naslikati nešto — to se isto tako dobro krilo, da se slučajno ne bi saznalo, da ne bi izašlo iz kuće. Sve te „slabosti“ nisu bile u skladu sa važećim normama a to je da si
jak, da imaš jake ruke i jake noge, jer nji-
ma sve uradiš u polju i dobar si domaćin — i, onda, klanjam ti se sa drugog šora. _ Ali, sve te priče o našem slikanju ovde
: dosta su se razlikovale. Najpre su'jedni go_- VOrili kako je posle agrarne reforme, kad
je oduzeta zemlja, seljaku ili, kako Su rekli,
poljoprivrednom proizvođaču — ostalo · “dosta vremena, pa se mi to kao kulturno
zabavljamo. Onda su govorili da je to zato što inamo vremena preko zime, pa zato što smo protestanti, pa Slovaci... Sve je to možda samo delić istine. Ovde je tradicija takva da se čovek meri po tome koliko uradi i ceni po tome koliko je imućan. Ne da imaš, nego da umeš da stekneš. E, sad, zamislite, tu se nađu bele vrane i — slika-
_ jul Ja sam bio momak i — ne daj Bože da se to pročulo — ne bih se mogao oženiti.
Jer, reklo bi se — mani ti onog, taj ne voli motiku, beži, kćeri moja, od njega. .
Ali, od velike proslave 150-godišnjice sela i velike izložbe slikara Kovačice 1952. dosta se toga promenilo?
~ — To je bila velika izložba. Uz nas se-.
ljake izlagali su i učitelji, popova žena... Mnogi ljudi su tada saznali da i njihovi susedi slikaju. Tada smo se na svojim slikama jedva ugurali u jednu sobu gde se igrao
„Šah. To se baš ozbiljno i na veliko pripre-
Četiri decenije niko nas ne dira: Zuzana i Martin Jonaš.
malo. Čak je trebalo da dođe i onaj, kako se zvao, manji, pocrni, za kulturu? Crvenkovski! Mi smo se već 'svi tresli, šta će on u ovo male selo. ] onda se izložba otvorila, a većina je tu kopirala razglednice i razne druge slike, „Seobu Srba“, pa lavove i piramide. Onda se mislilo da je to lepo. Ali, našao se neki novinar iz Beograda koji je napisao da su najbolje slike bile „Kićenje · neveste“ Jana Sokola i „Žetva u Banatu“ Martina Jonaša. I, tako se sve,preokrenulo naopako, pa se po selu pričalo ili da je taj šašav, ili-da ga je neko potplatio. Uvrediše
_ se i naši inteligenti. Posle je ukradena i
knjiga utisaka, jer je neko hvalio guske na “ulici, stare ciglare... Eye ; U Kovačicu je, i to zbog seljaka — slikara, dolazio i Krsto Hegedušić. Da li je to možda imalo uticaja ovde, na vaš rad? ; — Krsto Hegedušić je jednom bio-ovde, mislim 1960. Bio je neki. festival u Edinburgu, pa je on došao da vidi šta se to radi u Kovačici. Odabrao je nekoliko dela. Sli-. ke su bile izložene u sali i on je tada rekao nešto kao parolu „Smrt. reprodukcijama!“. Ali, ne smem da kažem да је ta njegova poseta za nas ovde bila baš tako značajna. .
Moja svadba | Meni je danas žao što neke slike ipak | | nisam sačuvao da ostanu u Kovačici. | Neke ne mogu prežaliti. To je kao da | vam deca se deca raziđu po svetu. Sva | su vaša, svu ih volite, pa ipak, neko || vam je bliže. || Napravio sam jednu sliku veiiku koliko || i soba. Bila je duga pet metara, a viso|| ka koliko je bilo platno. To je bila moja | svadba. Nekako iz tri dela. Moja žena | je bila iz drugog sela, pa je prvi deo bi- || la svadbena povorka u polju, drugi deo | — tri kruga po centru sela, baš kad je | || blo pljačni dan, a treći — svatovi dola- | | ze pred kuću. Na kući sam naslikao | dve rode. Mislio sam tada da ćemo | imati dvoje dece. Moja žena nije htela | | da je da, ali kad je videla novce, odmah jj je našla zemlju. Za nju smo tada kupili | || tri lanca zemlje i bili jako srećni. | | Slika je u nekakvom letnjikovcu Ujedi- || njenih nacija u Ženevi. Sve članice imaju tamo po nešto ali to je u nekakvim, | kao malim izlozima u zidu, sitnice, a
Jugoslavija ima tako veliku sliku. Stajala je iznad vrata, na jako lepom mestu. Ni istok, ni zapad.
XIII Kraljica
Kad smo bili u Sevilji na svetskoj izložbi, tražio sam da se na mioju izložbu pozove kralj Haun Karlos. On je još kao prihc bio kod nas u Kovačici. Posle me zafrkavaju „ajde, čekamo kralja“. Ali, posle dođe tamošnja policija, vidim, nešto se priprema. Došla je kraljica i svi su se pitali ko je taj i zašto baš tu dolazi. U kordonu je možda bilo sto hiljada ljudi, gledaju kuda ide kraljica. Nije mogla da bude veća propaganda za nas. Zabarnila je snimanje i preveli su mi da je rekla kako je u privatnoj poseti, ali u paviljonu se dugo zadržala. Posle su mi objašnjavali da kralj iz političkih razloga nije mogao da dođe. Ali, posle kraljične posete naš je paviljon bio naprosto opsednut. | Mogu vam reći, tamo sam stiskao zube. | Žao mi je bilo jer, s jedne strane, Rumuni i njihova zastava sedam, osam metara. S druge strane, Španci spustili isto toliku zastavu. Paviljon je bio lep i lepo | uređen, ali bez zastave. Tužno je to.
- FOTO: A. STANKOVIĆ
„Bum“ je bio u tome da nas je poveo prvi put u inostranstvo. -
Jeste li čuli za naivne slikare iz Hrvat- ·
ske ili, možda, videli njihove slike?
— Znate, naše selo ima jedan kulturni nivo, ali ne taj. Njih sam upoznao et kasnije, Rabuzin, Večenaj... Nismo čitali puno knjiga, ali znamo šta treba da-dobro rodi.
Mi imamo kulturni odnos jedan ·prema
drugome, to počinje od odnosa prema drugim fiarodnostima. Ovde je to generacijama veoma važno. Uvek je bilo važno naučiti mladu generaciju da živi sa susedima. I za vreme fažizma ovde niko nije podigao
. motiku na suseda zato što je Mađar, Ru-
mun, Srbin ili Slovak. Nemoj mi među dirati, nemoj mi njivu dirati, jer ću te opaliti
da se smotaš kao 'rčak, a budi šta hoćeš...
Ovde su važne dve mudrosti: da ti dobro rodi, da budeš pametan i da skupo prodaš. A, za trošiti pare ne treba puno pameti. To je i dan danas glavno. Koga briga za koliko se stiže do meseca ili za političke smicalice?! Mi gunđamo onda kad nešto poskupi. Ovde ljudi ne veruju lako rukovodiocima. Godinama proveravaju, posmatraju, ali kad steknemo poverenje, može da nas vodi kud hoće... .
Pa, u koga imate poverenje?
— Sada je najznačajnija — nada. Mi.
verujemo da ljudi mogu živeti u miru, lepo. Sad ću da zapsujem kada pomislim da su nam raščupali Jugoslaviju. Ja psujem sada što su je pocepali.
Ali, vi imate vaše slikarstvo...
— Mi radimo naše njive, kad inamo vremena sednemo pred platno i slikamo. U jesen pokažemo to našim ljudima. 1, опda počnu komentari. „E, Martine, ona bela kuća ti je bila bolja... ma, ne radi se krov ovako... a guska, kad se plaši, nije takva...“ Smeškaju se, zafrkavaju... Kontaktiraju sa slikama na svoj način. Naslikam ja selo poduprto klipovima kukuruza. Oni se smeškaju i kažu „lepo, tako ti je pametan — leči ga, ženo!“. A, znate, kukuruz je stub našeg života. Ja sam mislio kad to ovako ispričam da će se shvatiti. Ali, onda ispada — Bde si to video, celo selo na klipovima.
Ceo život je na klipovima. Nikad nisam napuštao poljoprivredu niti sam pristajao da odem i za nekog slikam. Da je bilo drugačije, bilo bi/kao da gledate Jaje spolja i ne znate šta je iznutra. A, ja moj Banat znam do podzemnih voda. Ja ga slikam iznutra. j Бр
полова -љ