Borba, 20. 06. 2009., S. 36
26 Doba
Subota - nedelja, 20 - 21. jun 2009,
B2 MENTALITET
Recept Petra Ička, prvog srpskog neuspešnog pregovarača
OMbili povolino, stradali, prihvatili i lošije i sve prikazati kao pobedu kj,
Tokom teških trenutaka srpske Istorije cesto Se
dešavalo da se dobre ideje za smanjenje palnje I stradanja naroda odbace, nakon čega se do mnogo manje 0d prethodno nuđenoz
Omi kojš premesti poruku o KRompnujoxnnisti ili je zacjovzianjun
istoriji Srbije često se pona| | vljala jedna situacija: u teškom trenutku za narod pojavljuje se ideja koja će smanjiti patnje i stradanja i zatim, iz neznano kojeg razloga, ta ideja bude odbačena. Naravno, posle slede još gora stradanja i patuje. Ono što se dobije posle toga obično je mnogo manje od onoga što je nuđeno ranije. Oni koji prenesu poruku o kompromisu ili je zagovaraju su, obično, proglašeni izdajnicima i izopšteni. Priča o Petru Ičku je, možda, prva od takvih. Prvi srpski ustanak je počeo 1804, posle prilično surovog pokušaja beogradskih dahija da umire porobljeni srpski narod koji se, sve više i više, bunio zbog njihove samovolje. Pod nazivom “Seča knezova” poznata je akcija janjičara kojom su želeli da obezglave srpsko stanovništvo tako što će ubiti sve viđenije ljude, knezove, trgovce, sveštenike...Potez je samo izazvao bunu, a janjičare koštao i uprave i života. Za vođu ustanka je izabran je„dan od, kako se navodi u nekim dokumentima, trgovaca koji je
Pre mego što će se doseliti u Beograd Ičio je bio OsmacazalšjslIci predistzavnailiz kk diploznizitsicoxi predistavnaištvvua ia Berlinu i u Beču
bio na spisku Turaka za pogubljenje, Karađorđe Petrović. O ličnosti Karađorđa postoje oprečne informacije, Ono što je u svim pričamaisto to je da je bio preki da nije trpeo protivrečenje. Legende o njemu su svakojake, a jedna od njih jei daje oceubica. Prema Vuku Karadžiću, Karađorđe nije lično ubio oca već samo povredio a “jedan od momaka ga je dokrajčio”, Vuk kaže da je to urađeno “iz besa ljubavi”.
Petar Ičko je bio jedan od trgovaca u osmanlijskom Beogradu sa diplomatskim iskustvom. Pre nego što će se doseliti u Beograd Ičko je bio osmanlijski predstavnik u diplomatskom pređdstavništvu u Berlinu iu Beču.
Kada su se janjičari vratili u Beograd 1802. Ičko je prešao u Zemun, tada pogranični Habzburški grad. Odatle je podržavao ustanike,a 1806. je u njihovo ime pregovarao sa turskom Portom kako bi obezbedio mir. Kao srpski predstavnik u Carigradu, Petar Ičko je u septembru 1806. sa Portom zaključio mir, po kojem bi se iz Srbije proterali janičari, Srbija bi plaćala danak odsekom, a primao bi ga carski muhasil, javne službe i čuvanje granice bi vršili Srbi.
“To nije bio mir u pravom smislu jer nije bilo pisanog doku-
menta koji bi ga garantovao.” Ovakva rečenica se može pročitatiu skoro svakom opisu razloga za odbijanje takvog mira. Cinjenice govore da je taj predlog koji je srpski predstavnik isposlovao kod Sultana i Porte u Istanbulu bio nešto što se početkom ustanka nije ni sanjalo. Naime, jedino što su u početku želeli je da prekinu zulum janjičara u beogradskom pašaluku kako bi prestalo stradanje naroda. Ičkovim mirom bi im bila obezbeđena država. Vazalna, istina, ali sa autonomnom upravom.
Nepoverenje prema turskom predlogu posebno su pojačavali Rusi koji su se spremali za rat sa Turskom i pokušavali su da Srbe uključe kako bi im kao saveznici pomogli. Prvobitno je Skupština, ipak, prihvatila Portine predloge i u Carigrad je ponovo poslat Ičko da bi iznudio što veće ustupke turske strane. On je januara 1807. krenuo za Srbiju sa ostvarenim mirovnim ugovorom, čiji sadržaj nije poznat. Međutim, osvajanje beogradske tvrđave, izbijanje rusko-turskog rata (1807-1819) irusko podsticanje srpske ratobornosti doveli su do toga da Skupština u Smederevu olako odbaci Ičkov miri prihvati ruske ponude o nastavku rata sa Turskom, Treba reći i daje Karađorđe imao potpu-
ijalo
a
Mason
rajem osamnaestog veka u Beoadu je radila
masonska loža. Zvanični jezik lože je bio turski, a članovi su bili vezir Beogradskog pašaluka, Hadži Mustafa Paša, mitropolit Metodije, srpski usta-
m nički vođa vojvoda
Petar Ičko, kao i grčki pesnik Riga od Fere. Kakav je bio odnos Srba i Turaka u ovoj loži, čije ime na žalost nije doprlo do nas, lepo ilustruje podatak da su Hadži Mustafa Pašu savremenici zvali srpska majka. Turske dahije, odmetnici od Sultana, preuzimaju vlast u Beogradskom pašaluku 1801. godine i ubijaju brata Hadži Mustafa Paše. Petar Ičko odlazi u Zemun, koji se tada nalazio u sastavu Austro - Ugarske monarhije, sa namerom da osveti Pašino ubistvo i da
organizuje borbu za oslobođenje srpskog naroda. U tom cilju tražio je pomoć od svojih prijatelja, Slobodnih zidara, a, pre svega, od mitropolita Stratimirovića, koji mu je, kao mason, pružio diplomatsku podršku za rešavanje pitanja srpskog naroda pod okupacijom turskih dahija u Beogradskom pašaluku.
Petar Ičko se povezao i sa slobodnim zidarima Aleksom Nenadovićem i Jankom Katićem, kao i sa Đorđem Petrovićem, koji nije bio mason, kako bi organi-
zovao oružanupobu- ~. nu u pašaluku. Dahije su saznale za pripreme za ustanak i to je 1803. godine dovelo do odmazde u kojoj je ubijen i Aleksa Nenadović. Međutim, nasilje koje su sprovodile turske dahije izazvalo je reakciju i dovelo do opšteg ustanka u Srbiji. Petar Ičko je, zahvaljujući slobodnozidarskim poznanstvima, odigrao izuzetnu pregovaračku ulogu, a kasnije ga je vođa ustanka, Karađorđe, postavio za prvog
Janko Katić, trgovac
nu kontrolu nad Skupštinom. Razlozi za Ičkovo diplomatsko angažovanje su, prema nekim izvorima, prilično vezani za njegovo predustaničko zanimanje, trgovinu. Petar Ičko i ostali srpskiiturski trgovci su u Zemun stigli po dolasku janjičara u Beograd kako
ičkova kuća
eogradski puse Petar Ičko je u
Zemun došao posle uvođenja dahijske strahovlade u Beogradskom pašaluku. U Zemunu je postao značajna ličnost, a tokom boravka u Zemunu učestvovao je u pri-
bi izbegli zulum i želju vladara grada da kontrolišu sve poslove, Zbog toga su podržavali ustanike i, kao ioni, želeli oslobođenje Beogradskog pašaluka. Želeli su i mir. Ipored toga što rezultati njegovih diplomatskih napora nisu prihvaćeni, Karađorđe je Ička
1
premamai obezbeđivanju podrške za Prvi srpski ustanak 1804.
godine.
Kuća u kojoj je živeo u Zemunu i danas je poznata kao Ičkova kuća. Podignuta je 1793. godine i pripada tipu građevi-
na s prelaza baroka u klasicizam. U njoj se nalazilo svratište za smeštaj putnika i zaprežnih vozila.
postavio za načelnika Beograd-
ske opštinske uprave (Magistra- |
ta) po zauzimanju grada. Ičko je, prema nekim izvorima, preminuo, a po drugim poginuo u Beogradu 1808. godine. Svakako detalji njegove smrti nisu poznati.
Ma kakvi bili motivi za učešće Petra Ička u Prvom srpskom ustanku, diplomatskim napori-
ma za njegovo uspešno okonča- – nje, on je bio blizu postizanja ·
dogovora koji bi verovatno, na duže vreme, obezbedio mir i
verovatno utemeljio novu srp- |
sku državu. Rezultati njegovih pregovora su odbačeni i rat se nastavio još nekoliko godina, a nasilje Turaka nad Srbima na-
gradonačelnika slobodnog Beograda. |
stavilo se žešće nego pre toga. ,
To je trajalo do Drugog srpskog ustanka, koji je vodio Miloš Obrenović, a koji se završio sporazumom u kome su Srbi, u prvom periodu, dobili manje nego što je trebalo da im obezbedi Ičkov mir, koji je i bio srpska platforma za pregovore sa turskom Portom. Izgleda da su i kasniji srpski vladari prihvatili sličan recept: odbiti povoljnu ponudu i posle stradanja prihvatiti lošiju. Po mogućstvu prikazati je kao pobedu...