Čovjek

Мо

mostove ili gradove” Ništa od svega toga! Sve materijalne tvorevine, pa i one пајveličanstvenije i najsilnije, zub vremena je rastočio, podrovao, uništio. Materija ma u kojem se obliku pojavila, neminovno podliježe svom raspadanju po reodoljivom zakonu mijene. Naše se tijelo kao Копstrkcija, koja sačinjava naš iizički »ja« relativno brzo raspada i gubi. Tijela kao cjeline. nestaje. U prirodi, koja je beskrajna i vječna, pa ni u čovječanstvu čije su nam granice nepoznate, ne može biti svrhom života nešto tako prolazna, kao što je iijelo. Kada bi tijelo zaista bilo svrhom bitka, smrću tijela nje bi nestalo, dakle bi čovjek bio bez svrhe. A fo se upravo protivi čitavoj prošlosti ljudskoj, koja nam kazuje, da se je čovječanstvo iz SVOE DIмофпог, sSurovog Životinskog stanja Dpostepenim razvojem izdizalo sve više 1! убе, te steklo savremenu uljudbu, civilizaciju i kulturu. Taj razvoj čovječanstva dokazuje da u ljudstvu postoji zakon napretka i usavršavanja. Priroda očito, dakle, kroz život čovjeka slijedi neki viši cilj, a тај cilj ne leži u tijelu već u duhu čovjekovu,