Čovjek

SS a

maferiju i radi materije, znači zapravo ne živjeti nikako, jer ako sve materijalno ima da propane sa stanovišta prave svrhovitosti je isto kao da čovjek nije ni živio. Duh, duhovni napredak, usavršavanje čovjeka, oplemenjivanje srca i duše, eto cilja, eto veličine, eto besmrtnosti ljudske. Ko na tome nešto dogradi, ko u srcu зуос Dližпјеса zasadi iskru ljubavi, tračak velikih nađa ili probudi viši smisao života; ko ma i samo jednu česticu nadostavi na izgradnji sveljudskog duha, taj je stvorio nešto neuništiva, trajna i svevječna, DO čemu čovjek nastavlja svoj život do u beskonačnost. Kršćanska krijepost, Platonove ideje, Tolstojeva ljubav, sve su 10 razni oblici jedne te iste istine da čovjek izgrađuje svoju besmrtnost ne na materiji, koja će u vječnoj mijeni neminovno da propane, već u srcu i duši svojoj.

Kakav duševni napredak? prigovoriće neko. Zar ne vidimo u povijesti kako pojedini narodi dostižu vrhunac duhovne veličine; da za tim utonu u mirak i neznanje? Ne uči li nas i samo razdoblje što са preživljujemo, u kojemu je duh ustuknuo pred