Čovjek

СЕ

se zanemaruje sveti i blagoslovljeni rad na općem napretku društvene cjeline.

Kada smo postigli te dvije glavne Uzgojne svrhe, da smo naime potisnuli surovi materijalizam i ublažili sebičnost, freba nam onda preći na buđenje prirodnih sila i snaga, koje leže nerazvijene u čovjeku. No ovdje je još velikom zaprekom onaj pogubni, gotovo bih rekao opći nazof, da čovjek rođenjem donosi ma svijet, darove uma, snage i vrline, da je priroda različito obdarila ljude, pa su jedni postali velikima i slavnima za to što su dobili više Tih darova, a drugi su ostali maleni, nevoljni, jadni i neznatni, jer im je priroda bila, ne majkom već maćehom. Tako se uvriježila ona kobna predrasuda, da čovjek, ako nema povoljne sudbine, zaludu radi i utaman se muči da postane netko i nešto, a odatle često mlitavost, zapuštenost, nemarnost i lijenost, koje podgrizaju korijen svake sreće i zadržavaju čovjeka u njegovu rastu, cvatu i napretku.

Iskustvo života i biogralije velikih ljudi međutim jasno nam pokazuju, da su takove predrasude koliko pogubne toliko varavć