Danas

NIKO KAO RTV Branje lala i bostana

Usukcesivnom, svakodnevnom ređanju gde se, šta i Sje od slikarskih izložbi otvara zatvara, u ponedeljak, 29. juna naišla je, u “Putevima kulture” Drugog programa R.B. priča o prvom takmičenju u brzom slikanju, dan ranije, u nedelju, na Kalemegdanu. Je li to bilo uspešno ili neuspešno šminkanje grada utonulog u vruonu i apatiju? Zamisao da se brzo, takmičaiski slika na Kalemegdanu potekla je od Španaca kod kojih je to, kažu, populamo. Umesto ovih elementamih podataka, iz dugog razgovora s jednim našim slikarom posredno se došlo do toga da je blic slikarski festival mogao bi-

ti i bolje organizovan. Pauza za mčak, od 14 do 16 časova nije bila potrebna, kako se čulo, jer slikari hoće i mogu da ponesu senđvič u kesi, a ne mogu da napuštaju svoje štafelaje (da im ih neko ne mazne, a i nemaju pare za mčak u nekoj obližnjoj kafani). Sve ovo ima utoliko neku važnost što je slikanje na Kalemegdanu prvenstveno trebalo da bude lepo druženje umetnika i publike oko njih, a moglo je takmičarima da donese i neku nagradu i afirmadju. Beše još jedan festival, po trećem TV dnevniku RTS “izuzetno posećen”, po Radiju 892 - “s nekoliko stotina učesnika”, festival tuge i opomene, vidovdanska proslava, 28. juna. Nije bila baš na Gazimestanu, kao pre devet godina, kada je Slobodan Milošević svoj govor završio parolom; “Neka živi: Srbija, Jugoslavija, pa kosovsko junaštvo, mir i bratstvo među narodima”. Od svega toga, zabeleženog na snimcima Radija 892, nekako još životari Srbija. Proslava je sada bila u porti manastira Gračanica, gosti su lepo sedeli na stolicama i slušali, a gospođa ministarka za kultum im je rekla da je Kosovo istorija Srbije duga šest vekova. Što jes’ jes'. Od poraza na kosovskom bojnom polju, pa seobe, tri veka kasnije, pa, još tri veka kasnije, poraza jedne politike - ima šta da se obeležava na Gazimestanu i okolini. U vidovdansku tonsku hroniku Devedesetdvojka je, pored Gazimestana 89. unela i Vidovdanski sabor 92. na beogradskim ulicama, sa Vukovim plamenim opomenama i sl. Danas bi bilo smešno da nije (o)tužno. Kao kada, na primer, g. Milika Š. u “Hronid dana" Prvog programa R. B, kaže da smo (“Jugoslavija koja ne odustaje od mimog, konstruktivnog rešavanja kosovskog problema”) “naučili svet pameti”. Ako je i svet nas nečemu naučio, utoliko bolje. Svi pametni. Slušaocu ■ gledaocu RTS (prvih programa Radija i TV) neophodan je ključ za odgonelanje tih informacija. Otk! Tavanje teče otprilike ovako: na

Radiju [komentar u “Hronici dana”) čuie se kako se u Juniku (selu na Kosovo) Ričard Holbrukslikao sa OVK-ovcima “koji pale srpske kuće”, što je bez presedana! Onda, u najavi vesti na TV Dnevniku RTS, spikerka, premećući krompiriće u ustima, kaže da je Ričard Holbruk “priznao da je Vašington ima prvi susret sa šiptarskim teroristima”. I dok naš nedužni gledalac - slušalac razmišlja šta li će snaći Holbruka, možda i Vašington, posle ovog priznanja, sledi imormacija o kontaktu Vašingtona sa “tzv. OVK”. Zaključak Vašington je “tzv. OVK” i nas, sa svim našim pravima i istorijskim tradicija-

ma, uzeo pod svoje, tj. pod svoj nadzor, Dokle i kako, za sada se ne zna, ali će se videti, Tek, kao što kaže čuveni komentator Radio Beograda g. Milika Š. "laži o Srbiji i po Srbiji ne mogu trajati večito”. Ima pravo, iako on govori o lažovima od ovdašnjih plaćenika i Zapada do Mila i njegovih mu Crnogoraca, a areopag slušalaca u kontakt emisiji Radio Pančeva laži i lažove vidi u vrhu vlasti i njenim medijskim propovedmdma.”Sta se sada radi na Kosovu što već nije orađeno u Slavomiama, za-

padnoj i istočnoj, Krajini, Bosni”, kaže jedan glas ove pančevačke nedeljne podnevne narodne radio skupštine, Kosovski točak straha još se okreće. Pokreću ga priče o NATO avionima i dnevni izveštaji o pogjbijama Zaustaviće se kada krupijei Rjki i Liberti kažu: djen va pli. Kaže kolega sa “velikog radija” da se vesti o sukobima na Kosovu mnogo naduvavaju. Kažu “mali radiji” da se tamo susedna sela ušančuju a susedi gledaju preko nišana, Izveštavanje o zbivanjimana Kosovuboluje od "vijetnamskog sindroma” koji u svojoj knjizi “Prva žrtva” (istini kao prvoj žrlvi u svakom ratu) opisuje britanski antologičar ratnog dopismštva Filip Najtli: “Može se pisati o programima pomođ, vojnim operadjama, političkim usponima i padovima, ali kako uhvatiti Ijudske strane takve potpune tragedije?” U “Vremenu muzike” Drugog programa R.B. 29. juna..,, zamislite, u vremenu u kojem se 30. juna u “Beogradskoj razglednid” Radija Studio B penzionerima najavljuje “verovatnoća” da za koji, julsM dan dobiju prvi deo aprilske penzije, u tom vremenu, dakle, ima i vreme muzike, a u njemu malo prioe o Šostakoviču, zatim njegova sonata za violu i klavir. Nikakvom i nidjom pričom ne bi se reklo ono što kazuje ta muzika: setom, rezignadjom, jecajima i buntovnim kricima koje je uneo u nju, veliki kompozitor govori o sebi usred mediokritetske represivne i depresivne staljinističke diktature mišljenja i osećanja. Razume se, ne bi smo shvatili taj muzički jezik bez majstora na violini Dejana Mlađenovića i Igora Lazka za klavirom. Čuj, muzika, a na česmi nema vode! Bi li bilo vode kada bi presušila muzika? Nego, da smo preksinoć na mondijalnom poIjančetu obrali lale a ne bostan, bi li “glavni” elektro-papimati mediji ponudUi još više stručmh razmatranja fudbalskih personalno-strateških pitanja važnih nam za budućnost? Bi, svakako, a nedužni slušalac - gledalac - dtalac bi imao dme da lupa glavu, umesto tamo nekom vodom koje nema, aprilskom penzijom u julu, nemačkom maikom u domaćem dilerskom sokaku, Kosovom... Ali, na onom poljančetu u Francuskoj rai, doista, nismo mo-

gi da pobedimo jer, prvo, to nismo hte0, a posle ni mogli. Glavna nam je briga bila da nam ne uleti, “Ko se boji da će izgubiti već je izgubio”. Reće to Gustav Maler, kompozitor onih gigantskih simfonijskih raspinjanja koja bi nama, maleroznima, baš odgovarala, ali nema ko to ovde da svira. Treba mnogo svirača i truda, a plata mala, honorar ne stiže, pa gradski prevoz, a prođe i jun kada je Srbija najlepša i svega ima u njoj, Irako kaže drugarica koja je glavna u Julu. VI Stefanovic

FOTO: ROJTERS

IMRE SABO

V.Safanam:

NEKE DRUGE PRIČE Crveno pa crno

Piše:

Ranko Božić

Nekako baš u ovo vreme, krajem juna 1830. godine, Stendal je u Parizu dovršavao svoj drugi roman. Nije imao previše razloga da bude zadovoljan sobom tih dana. Knjige koje je do tada objavio prošle su prilično nezapaženo; nisu mu donele ni ugled ni novac. Cifra njegovog života zvučala je već sasvim ozbiljno - bilo mu je 47 godina. Nije li detinjasto u tim godinama još ganjati karijeru pisca, maštati o uspehu, slavi, bogatstvu... Što je najgore; Stendalu se uopšte nije pisao roman. Ako je nešto prezirao u svetu umetnosti bio je to roman. Nazivao ga je štivom za sobarice. Nikad mu se nijedan roman nije dopao, ni za jednog romanopisca nije imao lepe reči. Stendal je voleo Renesansu. U doba Renesanse cvetala je umetnost, ali Leonardo, Mikelanđelo, Šekspir, nisu pisali romane. Stendal je imao onaj neprijatni osećaj đa živi u pogrešno vreme u koieiu se ne cene prave vrednosti, aii i dovoijno pameti da shvati kako mu jedino omraženi roman može doneti popularnost. I novac, naravno. “Crveno i crno” je roman o kojem govorimo. Njime je Stendal pokušavao da se otme siromastvu i anonimnosti. Ako se knjiga pojavila u pariskim knjižarama već u jesen iste godine logično je pretpostaviti da su stvari po Stendala krenule na bolje... Dođavola s logikom! Trebalo je da vidite kritike. Sasekli su ga, nazivali opasnim zajedljivcem, knjigu glupom, nagovarafi da još jednom promeni pseuđonim, a zauvek način pisanja. Prodaja je bila slična kritikama - grozna! Da li vam je i dalje logično da se Stendalov život te jeseni okrenuo na bolje... Ma okrenuo se! U julu je, naime, u Parizu izbila još jedna mala francuska revolucija. Bonapartisti su ponovo uzeli vlast. Stendal im je pripadao svim svojim bićem. Obožavao je Napoleona još kao mlad čovek, učestvovao u njegovim vojnim pohodima, prevalio na konju put do Rusije, gledao kako Moskva gori... I kasnije, kad je Ijubav prema Napoleonu postala kažnjiva, Stendal je ostao dosledan bonapartista. Nova vlast je to umela da ceni. Loše kritike o svom romanu Stendal će čitati na dužnosti francuskog konzuia u Trstu. U Pariz če doći samo još jednom posle jedanaest godina. Razlogje lične prirode. Sahranjen je u Parizu. Sto se romana tiče stvari če stajati loše sve dok sobarice i nešto uticajnije dame ne provale da je Stendal interesantan pisac. Žene su, uostalom, najbrojnija i najzahvalnija publika svakog romanopisca od uspeha...

Promovisan 103. “Teatron” Štivo za ferije

U Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu u ponedeljak )e promovisan novi, letnji broj Teatrona, časopisa za pozorišnu istoriju i teatrologiju. Na promociji su govorili Aleksandar Milosavljević, Željko Hubač, Radoslav Zlatan Dorić, Miladin Ševarlić, Dejan Penčić Poljanski, Slobodan Stojanović, Svetozar Radonjić Ras i Uroš Glovacki. Glumice Mirjana Lazarević i Danijela Vraneš govorile su delove iz dve drame objavljene u ovom broju Teatrona: “Crnog Petra” Miladina Ševarlića i “Novog života gospodina Molijera” Zlatana Dorića - teksta nagrađenog na ovogodišnjem konkursu jagodinskih Dana komedije. Pored navedenih priloga iz ovog broja Teatrona treba izdvojiti i tematski blok posvećen Soji Jovanović - ličnosti čiji je rad presudno odredio tokove naše posleratne teatarske, filmske i TV režije, hronike savremenog pozorišnog života iz pera Dejana Penčića Poljanskog i Milice Zajcev i teatrološke studije Tomislava Kričanina o formi Šekspirovih dramskih dela i Svetozara Radonjića Rasa o glumačkom govoru. S. P.

Osnovano Udruženje pozorišnih kritičara Srbije Umetnost jedini kiiterij

U prostorijama Saveza dramskih umetnika Srbije juče je održana osnivačka Skupština Udruženja pozorišnih kritičara Srbije na kojoj su usvojeni Statut udruženja i Kodeks časti koga se članovi Udruženja moraju pridržavati. Prema Kodeksu član Udruženja pozorišnih kritičara obavezuje se - da će se u svom profesionalnom radu rukovoditi isključivo umelničkim kriterijumima, izvan svakog ličnog i političkog interesa. Za pređsednika Udruženja izabran ; e Aleksandar Milosavliević, kritičar lista Vreme, a za sekrehna iVldoci jCiL.iiiiC vJemokratija). Pre tri godine >'d;zana je osnivačka Skupština Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, na kojoj je za predsednika izabran dr Raško Jovanović, ali ovo udruženje nikada nije počelo da deluje što je jedan od bitnih razloga za sadašnie formiranje Udruženja

Ž. Hubać

14

Sreda, 1. jul 199S