Danas

Kad je Broz zaista umro

Povodom monografije "Tito" Džaspera Ridlija

Monografija ~Tito“ poznatog engleskog autora Džaspera Ridlija, dosad objavljena ipEngleskoj, Italiji, SAD, Češkoj, Bugarskoj, Španiji, uskoro izlazi i na srpskom jeziku. Jedan detalj iz ove knjige ponovo otvara dileme o poslednjim danima Josipa Broza, odnosno tačnom datumu njegove smrti. Ridli piše; ~oni koji su uporni u tome da postoji neka misterija o Titovoj smrti, kao i o njegovom pravom identitetu, tvrdili su da je Tito umro 13. februara 1980. i da je vest o njegovoj smrti zataškavana skoro tri meseca. To bi značilo da su sva tri meseca dnevni bilteni o stanju njegovog zdravlja bili potpuna izmišljotina, što izgleda vrlo neverovatno, pošto nije postojao dobar razlog da se tri meseca odgađa saopštenje o njegovoj smrti. Ovu priču poriču oni koji su bili članovi njegove vlade 1980. godine.“ Koliko je nama poznato, prve ozbiljnije sumnje u datum Titove smrti objavio je ekstra magazin iz Bijeljine, juna prošle godine, iz pera izvesnog Janeza Suštara iz Ljubljane. Autor tvrdi da je tada bio dopisnik jedne beogradske redakcije iz Slovenije i da je ~na samom izvoru“ saznao da je Tito bio klinički mrtav u noći 13-14. februara 1980, dakle 80 dana pre nego što je to zvanično saopšteno. Preokret u lečenju bivšeg predsednika, piše autor, nastupio je 9. februara

„zbog probavnih smetnji i pojave izvesnih teškoća u vezi s funkcijom bubrega“; sledećeg đana je lečenje otežano „usled izvesnih znakova srčanih slabosti“. U saopštenju Konzilijuma od 13. februara

navodi se da se ono pogoršalo, a u saopštenju od 14. februara da je stanje zdravlja bilo „kritično u toku noći“. Po komešanju među političkim ličnostima i saznanjima s republičke Koordi-

nacije koju je vodio Mitja Ribičič, tadašnji predsednik Republičke konferencije SSRN Slovenije, Tito je u ovoj fazi već bio klinički mrtav. Desetak dana ranije iz Švajcarske stigla je specijalna komora na čiju je aparaturu uključen organizam pacijenta, Kako su krvni sudovi predsednika Tita bili u veoma lošem stanju, gotovo se osipali poput peska na koji naiđe talas vode, primenjen je jedinstven sistem „vezivanja krvnih sudova“ koji je razvijen u Švedskoj. Prostije rečeno, trebala je ogromna količina krvi (60 hiljada litara?) koja se ~prerađivala“ da bi se dobila određena supstanca, a ova, novom preradom, davala tek potrebnu supstancu u dovoljnoj količini da se zadovolje potrebe lečenja. Po rečima jednog od lekara iz ekipe koja je radila na tom poslu, ni ovo nije davalo potpuno izvestan krajnji rezultat. Novinarima redakcija od prioritetnog značaja, među kojima je bila i ona u kojoj je radio i autor ovog teksta, petnaestog februara saopšten je scenarij oproštaja od predsednika Tita. Njegovo telo trebalo je biti sutradan, 16. februara, izloženo u auli Republičke skupštine da bi građani Ljubljane i Slovenije mogli da odaju poštu i polože vence na odar pokojnika. Da se zgrada republičke skupštine priprema za predviđeni sutrašnji doga-

đaj, uverio se i sam autor. I Prateći japanskog prijate- fl Ija, profesora tokijskog I univerziteta, Kjošija Kasa- J haru, na grobnicu Edvarda | Kardelja u Aleji heroja, a I ona je neposredno uz zda- I nje republičke skupštine, I umalo da obojica nisu i uhapšeni. Nesporazum je I nekako izglađen, pa je i I povratak u redakciju radi I dežurstva i očekivanja zva- | ničnog saopštenja o smrti, | bio omogućen. Do tog saopštenja, me- I đutim, nije došlo! Na su- I trašnjoj „Koordinaciji", Mi- I tja Ribičič je objasnio ~da I se republike i pokrajine nisu mogle dogovoriti o načinu i njihovog oproštaja od ‘pokojnog’ predsednika". Naime, politička rukovodstva su zahtevala da „Plavi voz“ s posmrtnim ostacima ide trasom LjubljanaZagreb-Sarajevo-Priština- Skoplje-Beograd-Novi Sad, a zatim ponovo vraća u Beograd, da bi i građani ostalih republika mogli da odaju poštu svom predsedniku. Oko tog, a verovatno i drugih spornih pitanja, nije se postigao dogovor. Kasnije se videlo da je ideja Staneta Dolanca da se telo pokojnog predsednika Tita balsamuje, nije bila izvodljiva zbog raspadanja tkiva, te je tako i otpala ~maksimalistička trasa Plavog voza“, a posmrtni ostaci zaustavljeni su 6. maja samo u Zagrebu da bi okupljeni narod u glavnom gradu Hrvatske nakratko odao poštu Josipu Brozu Titu.

Josip Broz Tito

Venčanje Barbre Strejsend

Američka pevačica i glumica Barbra Strejsend venčala se u četvrtak na svom imanju u Malibuu sa televizijskim glumcem Džejmsom Brolinom. Datum venčanja je držan u tajnosti kako bi se izbegla medijska pažnja, ali se već juče nagađalo da ceremonija predstoji tog dana, po užurbanim pripremama na Barbari-

nom imanju. Zato mladencima i nije uspelo da se venčaju u potpunoj privatnosti: helikopteri TV stanica nadletali su neprkidno imanje pokušavajući da snime šta se događa, dok su se ispred ulaza tiskale gomile novinara, fotoreportera i kamermana kojima telohranitelji slavne glumice nisu dali ni da priđu. Venčanju su prisustvovali samo članovi porodica mladenaca i najbliži prijatelji, i svi su oni napismeno obećali da će u tajnosti držati dalum venčanja, piše Dejli varajeti. Među zvanicama na venčanju su bili glumci Džon Travolta i njegova žena Keli Preston, Tom Henks, režiser Sidni Polak, modna kreatorka Dona Karan koja je dizd' nirala Barbarinu venčanicu, i kon’pozitor Marvin Hemliš. Barbra Strejsend (56) je bila udata za glumca Sliota Gulda sa kojim ima 31-godišn ; eg sina Džejsona, a tabloidi su joj p pisivali mnogobrojne Ijubavne -eze, pored ostalog sa glumcem ■ mnom Džonsonom, teniserom Andreom Agasijem i bivšim kan? s.eun premijerom Pjerom Trudcnu. Nada Hilari I inton Hilari Klr t .n neće biti kandidat za Belu ku i, ali se nada da će u XXI veku c.'ći do susreta predsednice

SAD i predsednice Kine. Prva dama SAD, koja je u pratnjj svog muža Bila Klintona posetila Šangaj, odgovarala je na pitanja nekoliko odabranih srednjoškolki iz jedne ženske škole u tom gradu. „Neću se kandidovati za predsednika SAD, ali se nadam da će u prvoj polovini narednog veka za američkog predsednika biti izabrana žena", rekla je Hilari Klinton. Ona je takođe izrazila želju da u narednom veku dođe do susreta američke predsednice i njene kineske koleginice.

Himna Lepenove Izabele Francuska pevačica Izabela (Isabella Imperatori) prvi put se pojavila avgusta 1997, na višoj letnjoj partij.4 \ skoli, prozvanoj Univerzitetom uepenovog Nacionalnog fronta, u Oranžu na jugu Francuske, gradiću u kome ova stranka drži lokalnu vlast. Potom je pratila predsednika ove ultranacionalističke stranke jtokom predizborne kampanje za regionalne izbore pevajući na početku svakog njegovog mitinga, pesmu čiji je refren: ~Mi smo ponosni što smo Francuzi, Ni zbog čega na svetu nećemo se promeniti, Mi smo ponosni što smo Francuzi,

Učinićemo sve da takvi i ostanemo!" Učesnici na mitingu ove stranke u Lionu, krajem 1997, su oduševljeno prihvatili i tapšući i lupajući nogama u ritmu muzike otpevali su, sa Izabelom, ovaj refren. Tako.ova pesma postaje himna Nacionalnog fronta. Lepen ne propušta ni jednu priliku da istakne rasnu pripadnost ove pevačice, pa je to učinio i u intervjuu za Danas. Otac joj je crnac sa Madagaskara, a majka belkinja. Tako ona predstavlja ~dokaz“ da ova stranka nije rasistička. Na pitanje: „Zar nije paradoks da omiIjena pevačica Nacionalnog fronta bude obojena" Izabela odgovara: ~Ne, ni u kom slučaju. Ja jesam obojena, ali sam ja pre svega Francuskinja kojoj su jedino prave vrednosti boje na nacionalnoj zastavi." Zoran M. Cvijič

18

Subota - nedelja, 4 - 5. jul 1998