Filatelista

Џ poslednjim „časovima 1974. godine Jedna je zemlja prestala da postoji kao izdavač maraka. Francuski posed Reinion u Indijskom okeanu, istočno od Madagaskara, posle tradicije duge 124 godine i „teške” oko 600 maraka, povukao je sa šaltera svojih pošta sve marke emitovane Pposebno za njegovu teritoriju, marke koje su se za poslednjih 25 godina razlikovale od francuskih samo po Oznaci vrednosti „Franc CFA”. Počev od 1. januara na šalterima pošta prodaju se kursiraјисе francuske marke, a samo se nekoliko poslednjih izdanja može još uvek nabaviti u filatelističke svrhe, ı to do 29. marta 1975. godine. Ipak, možemo očekivati da će se marke Reiniona DOnOVO PDOjaviti, i to onog dana kada njegovih pola miliona žitelja stekne slobodu, i ukliuči se u rastući broi nezavisnih zemalja (vam, Mele, Ljubljana).

e Hevilendov dvokrilac DH4L,

тергодикоуап па амопзкој marki SAD od 24 centa iz 1923. godine, postigao je pre iZVESnOg vremena svojevrstan rekord. Istini za volju niti se radi baš o običnom dvokrilcu, niti je u pitanju neki letački rekord, ali su cifre koje su vezane za njega toliko visoke da se gotovo mogu nazvati astronomskim. Reč je naravno o onoj poznatoj greški sa obrnuto otisnutim likom aviona u okviru marke, greški koja je u tabaku normalno kupljena na poštan-

10

skom šalteru po nominali od 24 centa. Ubrzo Je ceo tabak od 100 komada bio razdeljen u pojedinačne marke, parove i četverce kojima je cena vrtoglavo rasla, da bi konačno jedan jedini primerak bio prodat na nedavnoj aukciji njujorškog ogranka firme H. R. Harmer Ltd. za iznos od 47.000 US #8, odnosno 799.000 dinara (oko 80 miliona starih dinara) nepoznatom kupcu. Nisu mi baš najbolje poznate cene građevinskih usluga, no čini mi se da bi se za ovu svotu, uz malo dobrovoljnog rada, mogla izgraditi ili bar opremiti Jedna osnovna škola u mnekom od onih zabitih sela iz kojih deca pešače i po 10 km. do najbližeg učitelja. Neko je dakle menjao školu za marku, i pri tom napravio dobar posao. Dobar, sa njegove tačke gledišta.

nternacionalnim izložbama,

posebno onim većeg ranga, u Zapadnim zemljama ne predviđaju baš najblistaviju budućnost. Tako, recimo, jedan filatelistički futurolog tvrdi da zahvaljujući neobično visokim iznosima osiguranja, 1984, godine na izložbama više nećemo moći da vidimo retke marke, već samo njihove fotografije propraćene sa nekoliko potipisa i pečata kao dokazima da se ta ı ta marka zaista nalazi u zbirci tog ı tog filateliste. Uz nadu da stvari ne stoje baš tako crno, moramo se ipak složiti da najveću prepreku organizatorima velikih međunarodnih izložbi čine upravo enormnmi troškovi, činjenica Која је пата јисочјоуепшпа dobro poznata, i zbog koje nismo u stanju ni da budemo domaćin jedne makar regionalne izložbe kakva je recimo „Balkanfila” (od ovoga su pošteđene samo istočne zemlje u kojima sve troškove snosi ili država ili direktno pošta). To je i bio razlog da se na nekoliko zadnjih izložbi održe razgovori predstavnika filatelističkih organizacija, razgovori sa kojih je ponešto, sasvim nezvanično, рго-