Gledišta

uku veoma teško uterati u granice individualnog rentabiliteta. Istraživački rezultati mogu izostati, a mogu svojom veličinom i značajem daleko prevazići okvire jednog preduzeća. Drugim rečima, iluzorna je pretj>ostavka da se u okviru jedne privredne jedinice troškovi istraživanja mogu tretirati u svemu kao svaki drugi troškovi, ođnosno da će troškovi istraživanja oscilirati oko cene koju realizuju naučni rezultati u praksi. Ako se to dogodi, u pitanju je slučajnost, a ne pravilo, Društveni rentabilitet je pravi kontekst u kome se rešava pitanje rentabiliteta nauke. Citavom problemu se može prići i sa druge strane, pa da se dođe do istog zaključka. Ukoliko su naučna istraživanja od fundamentalnog značaja, utoliko je njihov spektar dejstva širi a vreme za realizaciju u praksi, po pravilu, duže. Posredan efekat fundamentalnih istraživanja ne da se podvesti pod tržišne kriterijume koji iziskuju izvesnost između troškova i rezultata na kratak rok. Zbog toga primena tržišnih kriterija nužno pretpostavlja rutinski rad naučnom, opredeIjujući odgovarajuće ponašanje privrednih organizacija. Pitanje ko i zbog čega finansira nauku iziskuje da se kaže nekoliko reči o pretpostavkama za efikasnost sistema finansiranja. Sa visokim stepenom integracije, odnos između privrede i dobrog dela nauke sveo se na unutrašnji odnos u preduzeću. Komplikovane i nedovoljno elastične finansijske veze između dve odvojene sfere aktivnosti time su se u najvećoj meri pojednostavile. Za deo nauke koji je ostao van neposređne proizvodnje sistem finansiranja je nalazio svoje uporište u ciljevima društvenog i ekonomskog razvoja, koji, u krajnjoj liniji, opredeljuje obim, pravac i kontinuitet istraživanja. Prema tome, obim i sigumost izvora finansijskih sredstava, kao i prioritetna podmčja istraživanja, ne rešavaju se sistemom finansiranja, već politikom razvoja dmštva i privrede, odnosno politikom naučnog rada. Sistem finansiranja preuzima odluke o dmštvenim prioritetima i kao ekonomsko-tehničko sredstvo nastoji da ih u datim materijalnim okvirima što efikasnije realizuje u praksi. Jasnoća pogleda o tome šta su ciljevi, a šta sredstva je utoliko potrebnija što često doiazi do njihove međusobne zamene. Efikasnost sistema finansiranja se povećava i zbog toga što su akteri finansiranja i realizacije naučnog rada ustaljeni i poznati. Ovaj momenat obezbeđuje kontinuitet i učvršćuje sigumost finansiranja, bez čega je teško zamisliti normalne uslove za istraživanje. Na ovim pretpostavkama nije bilo teško izgraditi jedan dovoljno gibak sistem f.inansiranja, koji teži da maksimira efekte sa kojima se unapred računa, odnosno da minimizira divlje i neželjene uticaje na naučni rad i dmge aktivnosti društva. Izlaganja o finansijerima i realizatorima istraživanja prešla su preko jednog pdtanja koje je u stanju da eventualno dovede u sumnju ispravnost postavljenih teza i osnovanost iznetih argumenata. Može se prigovoriti da su prikazane tendencije, zajeđno sa korišćenim primerima -i mišljenjima, specifični za razvijene kapitalističke zemlje i da te tendencije ne obavezuju socijalističke zemlje. Na toj liniji se može dalje ar-

13

IMTEGRACIONI PROCESI U PRIVREDI I ISTRA2IVACKI RAD