Gledišta

odnosi zasnovani na radničkom samoupravljanju, već se osujećuje i materijalni napredak, otežava razvitak proizvodnih snaga, a neki put i razaraju već formirani činioci proizvodnje. To se vidi u slućajevima protivljenja radnika tehničkim i organizacionim inovacijama i kadrovskim unapređenj'ma, ili u slučajevima kad malo sposobni upravljači traže izlaz iz otežane ekonomske situacije (odnosno kad pokušavaju da nadoknade tehničku, organizacionu i drugu zaostalost preduzeća, nedostatak dobre proizvodne orijentacije i poslovne politike, i loše uprav-* Ijanje uopšte) na račun radnika, a time konzerviraju zaostalost i zaustavljaju napredak. Najzad, tehnološka, i organizaciona, i druga radna nedisch plina, i sve vrste dezorganizacije, slabog i neodgovomog rada i rukovođenja čine najmasovniji pojavni vid socijalnih sukoba u radnim organizacijama. Mada su dmgi pojavni oblici socijalnih sukoba masovniji, mogu biti i indikativniji ako se njhova suština do kraja razotkrije, dobro je što su štrajkovi izazvali povećanu pažnju političke strukture, javnih glasila, naučne mish i najšire javnosti, jer su te pojave baš tako duboko protivrečne kakve ih vidimo zaista jedan od trenutaka istine o stvamim društvenim procesima. „Privilegovani trenut a k”, kako bi to kazali sociolozi, kađ potmuli dmštveni sukobi izazivaju površinske empcije, kad ogoljena suština pojava postaje golim okom viđljiva na samoj površini zbivanja. Ta viđenja mogu nas uputiti ka dubljem raskrivanju i saznavanju suštine dragih pojava, i doprineti daljem sazrevanju revolucionarne dmštvene svesti i akcije. Kažemo da to m o ž e biti rezultat ovih viđenja, jer se uprkos otvorenosti s kojom nam se u ovim slučajevima pokazuju dmštveni procesi iz tih saznanja mogu izvoditi, i zaista izvode, veoma različite teorijske i političke konzekvencije. Moguća su dva bitno različita prilaza štrajkovima, kao i dmgim oblicima socijalnih sukoba u savremenom jugoslovenskom društvu. Tim pojavama se može prilaziti u horizontu današnjih socijalnih suprotnosti, sa stanovišta da su te suprotnosti u ovo doba uglavnom neminovne, a s pretenzijom da se nađe način održavanja i razvoja društva uprkos tim, više-manje, neizbežnim dmštvenirn sukobima, tj. da se formira, odnosno stabihzuje društveni sistem, postojani način „funkcionisanja” društva i obavljanje dmštvenih delatnosti pri datim socijalnim suprotnostima. Takav socijalni sistem pretendovao bida racionalizuje i sukobe i borbe u dmštvu, da otkloni njihovo razomo dejstvo i da ih podvede pod sopstvena pravila, da Ih na neki način uvrsti u red „mehanizama” za funkcionisa-

30

DR ZORAN VIDAKOVIC