Gledišta

nje društva, da ih. kontroliše kao svojevrsne sastojke samog sistema. U tom slučaju bi i ti socijalni sukobi, odnosno oblici njihovog rešavanja, biii način reprodukcije društva u čiju osnovu su poiožene duboke suprotnosti, ali samim tim i način postojane reprodukcije istih društvenih suprotnosti. S takvom pretenzijom mogu se tražiti, a ponekad i nalaziti, načini za racionalizaciju postojećih kontlikata u procesu rada i ekonomske reprodukcije, u radnim organizacijama i izvan njih. Kad je reč o štraikovima i sličnim konfliktima, mogu se tražiti pogodni oblici kontrolisanja tih sukoba, njihovog vođenja i rešavanja; pogodni u tom smislu da ne namšavaju delatnost, da dopuštaju normalno funkcionisanje radne organizacije, proizvođenje vrednosti i proširenu reprodukciju materijalne osnove delatnosti. U tom smislu štrajkovi se mogu i prihvatiti kao jedan od načina racionalizacije sukoba i poravnavanja protivrečnih interesa i, saglasno tom cilju, mogu se pisanim i nepisanim pravom priznati i normirati, uobličiti i politički kontrolisati. Ali, takođe, verovatno je da se racionalnim uređivanjem sukoba u radnim organizacijama mogu predupređivati i sprej čavati štrajkovi, mada ostaju osnovni uzroci tih sukoba. Oba odgovora, oba stava moguća su i izrečena su u horizontu postojećih društvenih suprotnosti; štaviše, čini se da među njima i nema tako duboke razlike, jer jednako teže efikasnijem kontrolisanju postojećih društvenih konflikata pri datim socijalnim suprotnostima (a razlikuju se samo u pogledu met o d a racionalnog uređivanja protivrečnih društvenih procesa). Drugi prilaz štrajkovima (i ostalim vidovima društvenih konflikata) ne prihvata viđenje tih pojava, i diskusiju o njima, u horizontu postojećih društvenih suprotnosti, već traži pristup sa stanovišta mogučnosti da se te suprotnosti svladaju, nadmaše. Takav pristup mnogo je teži (kako u mislima, tao i u praktičnoj akciji), jer ne operiše samo s onim što je empirijski poznato i potvrđivano, već i s onim što m o ž e biti ostvareno radikalnim menjanjem postojeće društvene situacije, i pokušava da iz iskustveno poznate situacije izvede pretpostavke o mogućnosti njene radikalne promene. I sa tog stanovišta mogu se štrajkovi (i drugi oblici društvene akcije i borbe) prihvatati ili ne prihvatati kao načini svladavanja postojećih dr uStvenih suprotnosti; može se istraživati koji su oblici društvene akcije i kad su koji od tih oblika najbolji za realizaciju virtuelno moguće radikalne izmene društvenih procesa. U tom slučaju prihvatanje (ili neprihvatanje) štrajkova i drugih protestnih akcija radnika ima sasvim drugo

31

DVA PRILAZA PROTESTNIM OBUSTAVAMA RADA (STRAJKOVIMA)