Gledišta

doista uticala na Hegelovo dalje progresivno izvođenje osnovnog filozofskog problema, mada „Estetika" (Hegelova), vraćena na pozicije Baumgartenove Aesteticae, jeste korak nazad od estetike nemačkog klasičnog idealizma, a time i od Scneliinga, koji je, shvatajući dubiju prirodu umetnosti, s pravom prorekao njenu dalju budućnost koju je, na žalost, Hegelov tilozofski sistem tako odiučno porekao. Samo ona estetička teorija bliže prilazi središtu umetničkog koja, čak i aKo nije duaiistički zasnovana kao u Kanta, bar uključuje materiju (objekt), osećanje, čulnost u dijaiektičku igru duha i imaginacije. U prirodi umetničke tvorevine su duh i materija. II Bitni kriterijum vrednovanja jedne estetičke teorije, pored drugih, jeste njena obuhvatnost, mogućnost da fundamentalne njene pretpostavke budu jednako važne i obavezne za sve umetnosti. Savremenu estetiku, njene teorije i pravce, prati pojava dezintegracije. Nikada estetioki predmet nije bio toliko razbijen, da su, poStavši objektom raznih teorija, delovi celovite estetske strukture izgubili reainu vezu sa vlastitim središtem. Ali i nikada iscrpnije nije misaono razložen totalitet umetničkog proizvoda. Je li realno pomisliti da je iz faze dezintegracije i razaranja put ka sintezi neizbežan i moguć, pitanje je vremena. Međutim, o pokušajima prevladavanja rezultata analitičke faze već se sada može govoriti. Ivan Focht, estetičar i filozof, spada u red onih teoretičara umetnosti, koji, respektujući posebne zakonitosti umetničkog stvaranja umetničkih vrsta, uprkos njihovoj fenomenalnoj posebnosti, istraižuje na osnovi svoje filozofske opredeljenosti biće umetnosti uopšte. I u delu Moderna umetnost kaoontološkiproblem, u kome je široko razmatran fenomen modernog slikarstva, rezultati ispitivanja, tako posebnog područja umetničke kreacije, u isti mah važe za svet umetnosti u celini, U teoriji nije sasvim uspešno prevladano gledanje na umetnost, po kome, shvaćena u hegelovsko-baumgartenovskom smislu, umetnost ulazi u kolo svakidašnjeg života načinom svog odraza i prikazivanja stvamosti, naučne i moralne istine. Mogućno je pretpostaviti da je najviše nemira u istoriji i teoriji umetnosti izazvala evolucija realističkog u modemi, „apstraktni” likovni izraz. To je primer da je imanentni razvoj neke umetnosti odlučnije, možda i od same spekulativne potrebe dnha, uticao da se temeljno preispitaju granica i domet onih

285

TRAGANJE ZA SMISLOM UMETNOSTI