Gledišta

estetičkih sistema za koje je sem saznajne strane u umetnosti sve ostalo irelevantno. Ideja o polivalentnom ali samostalnom biću umetnosti, koju i Focht opsežno dokazuje, ima svoje poreklo i korene još u Platona. Naročito je značajan Filebus 4 ), u kome je konačno prevladana i napuštena koncepcija mimezis. Istina je, svakako, da Platon ostaje više poznat teorijom umetničkog podražavanja stvarnosti. Kantova teorija, koja znači početak ozbiljnijeg naučno-sistematskog bavijenja pitanjem estetskog fenomena, jeste u isti mah negacija realističkog tretiranja umetnosti prema kome sve pojedinačno van nas svoj realni smisao i egzistenciju, a time i lepotu, dobija spolja (pri čemu receptivni odnos čoveka prema stvarnosti, kao jedini moguć odnos transponovan na jezik umetnosti, znači mogućnost prikazivanja onoga što je da to), ali i negacija krajnje subj ektivističkog gledanja da umetnost nema opšte intersubjektivno značenje, niti, pak, pretpostavlja ma kakvo biče koje objektivno egzistira. 5 ) Razlog ovom posebnom izlaganju nemačke klasične estetike nalazi se u činjenici da su u njoj date osnove za jedno integralnije koncipiranje estetike, mada, u odgovoru na pitanje: šta je bit umetnosti? estetičari nemačke klasike nisu odmakli od svojih prethodnika. S druge strane, bavljenje Hegelom, pomoći će uviđanju osnovne slabosti svih onih estetika koje, tobože koncipirane u Marxovom duhu, ostaju na Hegelovim ontološkim pretpostavkama, naime, da je saznajna dimenzija najrelevantnija strana umetnosti. Slabosb teorije odraza jasnije će se uvideti. Na ovoj teoriji je i Lukacs, na primer, izgradio svoj sistem estetike. Fochtovo delo je negacija te teorije i stavova koji su iz nje izvedeni za područje estetskog fenomena. Opasnost od ponovnog uvođenja realizma u estetiku i svođenja umetničkog na saznajnu dimenziju naglo je porasla filozofskim preokretom u shvatanju apsoluta i mogučnosti njegove spoznaje. Schellingova indiferencija subjekta i objekta u apsolutnom, koji se može dokučiti jedino aktom estetičke kontemplacije: estetičkim opažanjem, zamenjena je apsolutom, u kome je od početka nemir i kretanie. Ono što uslovljava njegov razvoj jeste nepomirljivi odnos subjekta i objekta. Spoznaja ovog apsoluta moguća je posredstvom uma i logike. Ako i nije umetnosti nrinalo značajno mesto u Hegelovoj filozofiji, budući da je revolucionarni sektor, kako

4) Platonovo delo.

5) O tome da ima dmgačijih gledanja na smisao Kantove estetike, ovde neće biti reči. Uzgred naoominjemo da Fr i d rich Theodor V i sch e r (vidi: Aesthetik oder Wissenschaft des Schonen. Ersten teil. Die Metaphvsik des Schonen; Miinchen, 1922, str. 13, 14 —15. 130. 204), Johanes V6lk e 1 t (Svstem der Aesthetik, Erster Band. Miinchen, str. 90), Theodor Ziehen (Vorlesungen iiber Aesthetik, Erste und zweite Teil, Hale, 1925, sar. 24—25) i Croce (Estetika, Zagreb, 1960, str. 25U -259) Kantov smer u estetici nazivaju teorijsko saznajnim. Croce svodi Kantovu estetiku na baumgartenizam.

286

SRETEN PETROVIC