Gledišta

„brikanju” nivoa, 1 što je najglavnije, nije reč o konstruisanju „slučaja jednog javnog i naučnog radnika” jer taj „slučaj” nikome u nas ne treba. Reč je, naime, sasvim o nečem drugom, o maniru fcoji objektirao onemogućava naučnu diskusiju optužbom onih koji oponiraju da su „ideolozi” i kao taikvi da svoju kritiku ne mogu iznositi bez „ideoloških nanosa”, „predrasuda”, „ideoloških afiniteta”, „averzija”, i svega drugog što „opterećuje grupe i pojedince”. Da li je posle članka „Partijski monopolizam i politioka moć društvenih grupa u socijalizmu” dr Stevan Vračar svojim odgovorom u poslednjem broju „Gledišta” pokazao da je bez ideoloških afiniteta? Manir koji objektivno znači prekraćivanje diskusije o objavljenom tekstu čini se sve neprihvatljivijim ako se zalažemo za slobodno iznošenje stavova i mišljenja. Ako nefcome kažemo da je „ideolog”, ako optužimo sagovomika da ideološkd dezinterpretira tekst, a ne pokažemo ni jednim redom kako je ta dezinterpretacija „izvedena”, onda mu time nismo osporih argumente niti opovrgli fcritioke tvrdnje. Međutim, igra tek započinje kada se uspe da zakovitla ideološka prašina iza koje se treba sakriti, pojednostavljeno skrenuti pažnju na nesporazume, a ne stvame teorijske razlike u stavovima i iskazima. Iza takvog zaklona se i moglo jednim osvrtom odgovoriti i zapadnoj štampi i svima dmgima fcoji su se usudili da se sa autorom ne slože. Kada nemamo dovoljno sigumosti u odbrani svojih stavova, za koje uz to kažemo čas da su naučni, čas da to nisu, onda uzimamo najbolji lek za lakoveme: zapretimo da se naučna diskusija pretvara u politioko pitanje, a pošto to nije u skladu, reklo bi se, sa slobodom naučnog stvaralaštva, onda požurimo da što pre stvorimo oreol mučeništva, da stvorimo „slučaj” o kome nema ni pomena kolifco ni o lanjskom snegu, i tako formiramo jednu specifičnu vrstu prašine u kojoj se rog prodaje za sveću. Takav utisak je, hteo to dr Stevan Vračar ih ne hteo, izazvao njegov odgovor. Naravno, pod takvim utiskom besmislena je svaka buduća diskusija, čak i o „hipotetičkim” pitanjima socijalizma i njegovog partijskog sistema. U odgovoru je dr Stevan Vračar „utvrdio” da sam u odnosu na njegov tekst na pozicijama zapadne štampe, posle toga verovatno sledi i neka priča za decu, ili etiketiranje i niski udarci, što unapred isključuje moja buduća razmišljanja o tom tekstu, jer takav način diskvalifikatorske diskusije ne odgovara Ijudskoj i naučnoj savesti. A najmučnije u svemu tome je to što se takav način diskusije deklariše kao angažman u prevazilaženju „ ... ofcolnosti koje se nalaze u postojećim ideološ-

313.

KO DIŽE IDEOLOŠKU PRAŠINU