Gledišta

kao jaje jajetu svim takvim tvorevinama gradanskog, odnosno kapitalističkog društveno-političkog sistema, s jednim osnovnim ciljem da u političkom smislu usmere svoju aktivnost prema državi, preciznije ka rušenju te tvorevine gradanskog društva i stvaranju novih i bitno drugih odnosa i struktura uopšte i posebno političkih. Dakle, radnička klasa usvaja organizacione oblike i forme udruživanja gradanskog društva u njegovim okvirima jer i oni omogućuju postizanje osnovnih ciljeva radničke klase koji se ogledaju u rušenju buržoaske države i državnosti i ostvarenju programa izgradnje besklasnog društva. Poznati su rezultati dosadašnjih odnosa između ove dve antagonističke klase i o njima je do sada veoma mnogo pisano. Kao što je poznato, radnička klasa, nakon rušenja buržoaske države i državnosti, pristupa ostvarivanju svojih ciljeva, ali pri tome neke oblike i forme organizovanja iz arsenala gradanskog društva zadržava i koristi se njima, a neke čak dal je razvija. Sta je suština socijalističkog društveno-političkog sistema? Po našem mišljenju, to nije današnjica, to su ciljevi koje je radnička klasa formulisala i postavila da ih ostvari i koje je otpočela da ostvaruje. Ukratko da podsetimo, to je besklasno društvo. Ako je cilj radničke klase da uspostavi, odnosno da ostvari besklasno društvo, s obzirom na njegove konstitutivne elemente i njegov program, da li je potrebno u socijalističkom ili preciznije u savremenom samoupravnom socijalističkom društveno-političkom sistemu postojanje dve ili vise partija ili odumiranje i ove jedine, čiji monopolizam autoru smeta kao kost u grlu. Dr Stevan Vračar konstatuje da je dosadašnja istorijska praksa pokazala ograničenu vrednost jednopartijskog sistema. Međutim, nije nam jasno zašto on otuda izvlači samo zaključak da su se javili neki pokušaji da se „üblaže ncdostaci” koji nastaju primenom krutosti jednopartijskog sistema, a ne i pokušaji kojima bi se izvršile revolucioname promene u najširem smislu te reči. Mada dr S. Vracar u pomenutoj studiji iznosi da je kod nas „odavno inaugurisan kurs stvaranja bespartijskog sistema”, čiji se cilj, prema njemu, ogleda samo u razdvajanju partije od vlasti i njenom pretvaranju u vodeću idejno-političku snagu, što još ne pokazuje i ne dokazuje onaj smisao i suštinu revolucionarnog preobražaja političke partije koji je sadržan u osnovnom zahtevu radničke klase, u njenom odumiranju. Sem toga, postavlja se pitanje kako je moguće „najpoželjnije stvaranje demokratskog sistema u kome nema partija, pod pretpostavkom da stvami uslovi omoguće postepeno i najzad potpuno nestajanje političke partije”, ako se to čini samo „üblažavanjem nedostataka”, kako to autor u svojoj studiji ističe.

474

MIROSLAV LALOVIC