Gledišta

status quo-a, a ne u red velikih protivnika status quo-a, velikih humanista. Status quo je za Marksa bio jedan od najiluzornijih ciljeva. Iz strukturno-funkcionalne Perspektive svi socij alni problem! društvenog poretka svode se na jedan jedini: problem adaptacije pojedinca na već postojeći poredak. Svi istinski socij alni problem! se na taj način pretvaraju u i n d ividualno-psihološke Probleme. A kada su svi stvarni socijalni problem! reducirani na indiviđualno-psihološke, nije onda ni čudno što se smatra da se ti problem! mogu uspešno rešavati samo procesom socijalizacije. Na restrukturisanje društvenih grupa ili čitavog socij alnog sistema retko se i pomišlja. „Ako se, dakle, za funkcionalistički orijentisanog sociologa postavlja samo problem čovekovog prilagođavanja društvu, za antropološki usmerenog sociologa javlja se, pre svega, pitan je prilagođavanja dmštva čoveku, njegovim potrebama i potencijalima” (str. 32). Tako se jasno pokazuje da su funkcionalizam i marksizam dva sasvim suprotna i d e o 1 o šk a pristupa. „Kod funkcionalnog pristupa može se jedino postaviti pitanje funkcionalnosti društvenih ustanova, procesa ili mehanizama kao delova u odnosu na globalni sistem, ti. kako i na koji naan ovi delovi doprinose svojom aktivnošću održanju i funkcionisanju društva u celini. Problem funkcionalnosti samog globalnog socijalnog sistema ostaie, međutim, izvan domašaja funkcionalne analize” (str. 28). Ako su funkcionalizam i marksizam dva i d eološki nepomirliiva stava, zašto je onda potrebno insistirati na struktumo-funkcionalnoj analizi kao naučnom pristupu, koji je po vrednosti ravnopravan sa istorijskim i antropološkim? Na ovo pitanje pisac je našao veoma zadovoijavajući odgovor. On je upozorio na veoma važnu razliku izraeđu funkcionalne analize, kao određenog naučnog pristupa, i funkcionalizma, kao jednostrane, konzervativne teorijske i ideološke orijentacije. Mnogi kritičari funkcionaliz-

ma nisu uočili ovu razliku, pa ill je to odvelo ne samo do odbacivanja funkcionalizma već i do odbacivanja funkcionalne analize. Merton je bio u pravu kada je upozoravao da je funkcionalna analiza sama po sebi ideološki neutralna, tj. da može da bude i konzervativna i progresivna u zavisnosti od toga kako se primenjuje, sa kojom se teorijom iideološkom orijentacijom povezuje. Posle zanimljivih analiza o odnosu struktumo-funkcionalnog, istorijskog i antropološkog pristupa, pisac razmatra neke osnovne kategorije socijalnog determinizma kao što su struktura, funkcija, uzročnost, zakonitost itd. U definisanju ovih osnovnih pojmova, međutim, pisac nije otišao daIje od standardmh udžberdč-' kih definicija, a ponekad čak nije uzeo u obzir ni neke od osnovnih karakteristika pojma (na primer, da je zakon opšti odnos). Isto tako pisac nije upozorio na neke bitne razlike između uzročnih zakona i fimkcionalnih veza (u smisiu matematičke funkcije), ne upuštajući se u analizu sličnosti i razlika u osobinama ovih đvaju oblika povezanosti. U drugoj glavi pisac raspravIja o društvenoj delatnosti i njenim najopštijim karakteristikama, elementima 1 glav- : ■ nim oblicima. Konsultujući ; obimnu literaturu i kritički i razmatrajući Marksovo, Vebe- ■ rovo, Parsonsovo i Dejvisovo ( gledište, on nalazi da su os- ■ novni elementi i pretpostavke ; svake društvene delatnosti i „bez obzira na to da li je u i pitanju intelektualni naučni i rad, proizvodnja raaterijalnih i dobara, agitovanje za neku po- -■ litičku stranku ili religiozno c vaspitanje vernika”; a) sam proces čovekove svr—• sishodne aktivnosti, uključu-H jući čoveka kao njenog dono--( sioca; b) uslovi u kojima se ona o—< bavlja; c) predmeti i sredstva kojima js se služi; d) vrednosti i norme koje jete orijentišu u određenom pra--r vcu i na određen način regu--i lišu (str. 93).

482