Gledišta

nego samo ono usmeravanje koje ima za predmet funkcionisanje globalnog društvenog sistema ili nekog značajnijeg njegovog dela (na primer, lokalne zajednice) i koje se vrši pomoću držarae vlasti (str, 258). Ono po čemu se ideološko mišljenje razlikuje od neideološkog jest grupna ili klasna (sire, slojna) z ai nteresovanost koja stoji iza odredenog stava. Ako nje nema, stav nije ideološki. Ideologija je manje ili vise „organizovan skup ili sistem zainteresovanih mišljenja, stavova i ideja u koje se bez rezerve veruje kao istinite i kojima se izražavaju interesi i težnje određenih klasa, slojeva, a nekad i većeg dela društva” (str. 280—281). Konačno, u sedmoj glavi pisac raspravlja o oblicima i uzrocima kretanja u društvu, kao i o vrstama i uzrocima socijalne pokretljivosti. Da zaključimo. Knjiga Mihaila Popovića „Problem! društvene stmkture’’ prikladan je i dobro napisan Uvod u sociologiju. Osnovne osobine ovoga Uvoda, po morn mišljenju, mogu se sažeti u slededoj oceni: izvanredna obaveštenost, zavidan stepen objekthmosti i kritičnosti, originalna klasifikacija grade, povezivanje opštih teorijskih stavova sa rezultatima empirijskih istraživanja, i raspravljanje bitnih problema sociologije u svetlosti tri osnovna teorijska pristupa strukturno-funkcionalnog, isto rijskog i antropološkog.

dr đuro šušnjić

dr vladimir rašković

SOCIOLOGIJA RADA

sociološki Institut, beograd, 1967. Knjiga prof, dra Vladimira Raškovića („Sociology a rada”) predstavlja prvi pokušaj u našoj sociološkoj literaturi sistematizaciie naučnih saznanja u ovoj oblasti. Autor je odredio predmet SOCIOLOGIJA RADA i osnovne kategorije koje su vezane za proces rada. Naročito je posvetio pažnju analizi određivanja predmeta sociology e rada u građanskoj nauci. Veoma uspešno kritikuje T. Capiowa, koji smatra da „sociologija rada istražuje one društvene uloge koje proističu iz klasifikacije ljudi na osnovu rada koji obavljaju”. Dr V. Rašković pokazao je neodrživost ovakve odredbe. Društvene uloge proističu iz dubljih činilaca koji su materijalne prirode. Pomodnost i površnost kod izvesnih sociologa ogleda se u tome što ističu značaj „društvenih uloga" za proučavanje raznih pitanja a zaboravljaju društveno-ekonomske činioce. Nasuprot ovakvim shvatanjima, autor daje svoju definiciju sociologije rada. Prema njemu, „sociologija rada bi bila nauka koja proučava osnovne zakonitosti razvitka društvenih odnosa u procesu rada”. Ovakvom odredbom sociologije rada autor je ukazao na dijalektiku društvenih odnosa u procesu rada. Posebno poglavlje knjige obrađuje kategoriju rada sa njenim osnovnim strukturnim elementima. Autor je ukazao na razlike koje postoje između: fizičkog i intelektualnog rada, proizvodnog i neproizvodnog rada i prostog i složenog rada. Teorijska analiza različitih komponenata rada ima veoma važan značaj za metodološki pristup istraživanja različitih pojava u oblasti sociologije rada. Različite empirijske varijacije i odnosi između fizičkog i intelektualnog rada ne mogu se istraživati . bez solidnih teorijskih okvira. Ovo je naročito važno za sav-

486