Gledišta

se jednoj nacionalnoj grupi, manjini ill si. police pravo na svoju individualnost, na sopstveni društveni izraz. Sve ovo pokazuje da je u socijalizmu prisutan nacionalni problem, da je njegovo rešavanje jedna od osnovih pretpostavki razvitka ljudskog oslobođenja. Zato je potrebno povezati koncepciju pomenutih bugarskih istoridara sa problemom nacija u socijalizmu. Tamo gde se iza istorijskih prikaza kriju teorije koje vrše nasilje nad prošlošću jednog naroda, gde je, u stvari, istorija poprimila ulogu propagande tuđe socijalistidkim idejama, gde se nacionalnom pitanju prilazi na način koji iskljuduje svako demokratsko i socijalističko rešavanje problema (jer se planski iznosi određena koncepcija koja negira istorijsku prošlost jedne nacije, ne gira naciju koja je realnost, koja postoji, a za čiji se razvoj ne pokazuje veće interesovanje), ne može da se govori o socijalističkom prilazu prema nacionalnom pitanju. Svakako da se takvim prilazom nacionalnom pitanju nimalo ne doprinosi razvitku međusobnih odnosa socijalističkih zemaIja. Realnim i principijelnim prilaženjem problemima nacija, socijalističke zemlje doprinose poboljšanju međunarodnih odnosa koji često bivaju poremećeni zbog teritorijalnih granidnih problema. Dmgi suštinski problem koji proizlazi iz spomenutib napisa je odnos istoriografije prema sopstvenoj (bugarskoj nacionalnoj) istoriji. Koliko se jedna misao odvojila od balasta buržoaske ideologije najbolje može da se oceni prema tumadenjima sopstvene istorije. Kao da prošlost prenosi na izvesne koji se njome bave dub svoga vremena. Socijalizam je novo društvo jer radnička klasa vrši radikalnu izmenu socijalnog života. Revolucioname promene društveno-ekonomskih odnosa znade i prekid sa proslim socijalnim institucijama. Organizacija novog društva, borba za izgradnju nove društvene zajednice je negacija starog klasnog društva, njegova kritika. Ako se socijalizam, socijalistička misao, ne oslobodi tereta i nasleđa koji su odgovarali starim socijalnim institucijama, ako u njoj nema kritidkog stava prema svemu onome što je predstavljalo klasno dmštvo, onda je ona primila samo forme nove misli, a njen sadržaj i suština ostaju isti. Veličanje i glorifikacija nacionalne istorije, događaja i lidnosti prošlosti, prihvatanje svega onog što je buržoaska istorija veličala kao nacionalni ponos i što je negovala kao svoj ideal, najčešće izražen u želji da se formira velika država, to su element! koji desto krase savremenu bugarsku istorijsku misao koja bi, razvijajudi se u novom sacijalistidkom društvu, trebalo da polazi od objektivne analize prošlosti. Cini se da je istoriografija malih naroda lakše podložna zarazi buržoaskog nacionalizma. Kao da se kompleks male nacije ledi glorifikacijom svojih careva osvajada. Savremena istorijska koncepcija bugarske istoriografije, narodito u odnosn na Makedoniju i Makedonce, pravo je nasleđe buržoaske koncepcije. U vezi sa makedonskim pitanjem kac da se, kako je jednom napisao i bugarski akaderaik Todor Pavlov, „bugarska buržoazija politick! i objektivno amnestira i rehabilitira”. Svaki društveni pokret koji se suprotstav-

408

TOMISLAV COKREVSKI