Gledišta

Moda je po samom svom biću kolektivna. Ona zahteva aktivnu publiku. Baš zato, ona omogućava pojedincu da relativno lako ostvari svoju potrebu pripadništva grupi. Time što je moderan, on je već reprezentant jedne celine, bez obzira na to kako beznačajna ličnost bio sam po sebi. Istovremeno, moda omogućava ispunjenje još jedne, na izgled suprotne potrebe; potrebe za razlikovanjem od okoline, za izlaženjem iz anoninmosti. Iz ove njene dvostruke funkcije proizlazi još jedna interesantna činjenica: kolektiviziranje mode je jedna od njenih glavnih odlika, jer usamljen primer, ma kako nov i ekstravagantan bio, ostao bi zauvek samo zanimIjiv unikat ukoliko i drugi ne bi podeli da ga podražavaju. Međutim, čim potpuno osvoji i uspe da grupu potpuno potdini sebi, moda ponovo prestaje da s pravom nosi to ime, postajući svoja suprotnost, svakodnevnost. Nju može sprovoditi uvek samo jedan deo grupe. Čim postane pribvacena od svih ona gubi svoje osnovno obeležje. Jer, dok, s jedne strane, ona članovima jedne grupe omogućava osećanje pripadništva, jedinstva s njom, s druge strane ona njih, i tu grupu celu, izdvaja iz opšte celine društva, dajući im obeležje posebnog i novog. Kad jedna od ovih funkcija pokuša da negira drugu, iščezava i sam fenomen mode. Kolektivnost, kao njena odlika, omogućava i sama sobom opravdava još jedan momenat koji modi daje njen sasvim specifidan karakter: njenu drskost. Ponekad su moderne tako neobidne, ekstravagantne i za svako drugo vreme potpuno neprihvatljive stvari, koje ipak u određenom vremenu bivaju masovno podražavane, bez mnogo kritičnosti, čak kao da Ijudi, na izgled, zaboravljaju svoja lidna merila i ukuse. To delimično sigurno potiče i otud što moda, samim tim što je kolektivna, oslobađa odgovomosti za svoj ukus i postupke i dopušta neuporedivo više nego što bi se dozvolilo jednom pojedincu koji se pojavljuje sa unikatom na čiju je neobičnost društvo još sasvim nenaviknuto. Ovaj, u poslednjem slučaju sasvim primetan i ponekad čak vrlo jako izražen otpor prema odviše odvažnim pojedincima primećuje se i u slučaju mode kao jača ili siabija, trajnija ili manje trajna rezerva prema novom. Tako je uvek potrebna jedna vremenska distanca da se ono novo prihvati. tj. period da se stvori navika na te novine, da se nešto u psihološkim mehanizmima samog čoveka promeni, te da ono što mu je ranije izgledalo sasvim neprihvatljivo počne da mu se dopada i, štaviše, da sam počne da ga podražava. Za vxeme tog perioda, koji je nekad kradi a nekad duži, menja se, a to je naročito interesantno, čitav sistem vrednovanja. Vrednosti koje su za istu stvar ranije uzimane za primer, gube svoj znadaj, nazivaju se pejorativno „demode”, čovek se samom sebi često čudi kako je tako nešto moglo da mu se sviđa, ne ume sebi da odgovori gde je to lepo što ga je u tim stvarima privladilo. S druge strane, u ovom novom otkriva sve više dopadljivosti, nalazi sve nove zanimljive elemente, sve jade postaje navika da ono odgovara svim estetidkim i drugim merilima, sve dok se, na kraju, ne pri- . hvati kao model po kome se vrednuju sve druge, slidne stvari, i stvaraju drugi, slidni objekti.

436

JASMINKA GOJKOVIC